Princes street

Samo da na početku odmah razjasnimo, ovo nije princezina ulica nego ulica prinčeva, jedno je s u nazivu. E ta ulica prinčeva je najpoznatija ulica  u Edinburghu i moglo bi se reći glavna. Nema šanse da ste u gradu, a da ne prođete njom. Tu se obavlja šoping, tu se šeće i uživa, tu će vas provesti turistički busevi, o njoj će vam pričati vodiči… I stvarno, lijepa ulica puna života sa prekrasnim parkom u njoj. Ako je vjerovati našem vodiču ova ulica je jedina na svijetu koja ima zgrade samo na jednoj strani.

Ako vam išta znači Choose life, choose a job, choose a career dok u pozadini Iggy Pop dere Lust for life onda ćete na tom početku Trainspottinga vidjeti i Princes street kroz koju trče Renton i ekipa.

Park u ulici je stvarno prekrasan i na naznaku sunca lokalci i turisti ga ispune i uživaju na travnjaku, klupicama ili pod drvećem.

Na početku (ili kraju) parka je i jedan poznati spomenik, Scott monument da budem precizniji. I tu se turisti znaju zbuniti pa misle da je to spomenik nekom Škotu, ali to nije Scotsman nego Scott monument, spomenik Siru Walteru Scottu, poznatom škotskom romanopiscu i pjesniku (hint Ivanhoe). Taj spomenik je ujedno najveći spomenik na svijetu posvećen nekom autoru. Na njega se možete i popeti i baciti pogled na grad, ali nisam išao gore pa na znam detalje.

Pored spomenika se nalazi i Edinburgh wheel odnosno ringišpil. Nije mi se baš uklopio u okolinu, ali OK.

A u blizini vam je i Škotska nacionalna galerija pa ako vas zanima ta vrsta zabave i to je na raspolaganju.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

Underground city of the dead tour

Kao i svaki grad i Edinburgh ima svoje mračne tajne iz prošlosti. Jedan od načina da ih upoznate su turističke ture koje koštaju oko 10£ po glavi. Mi smo odabrali Underground city of the dead turu.

Tura traje oko jednog sata, a počinje sa laganim uvodom vodiča i sa par usputnih zaustavljanja i još pričanja o povijesti prije ulaska u te tunele ili katakombe kako da ih već nazovem. Zgodno je to poslušati i gledati našu Australku koja se trudi uliti nam strah u kosti pričama o duhovima i ljudima koji van tunela izlaza sa ogrebotinama na leđima i imaju traume ili se bar onesvjeste, ali kad se sve zbroji i oduzme možda mi to i nije trebalo. Naime nakon što uđete u tunele nastupa mrkli mrak, ogromna vlaga i vrućina i jedino na što sam mislio je da se negdje ne lupim, onesvjestim ili poskliznem pa se nisam baš mogao skoncentrirati na priču. To se svelo na par prostorija od koje je jedna mračnija od druge pa nije da nešto vidite. Naravno da očekujete mrak, ali baš mrkli mrak i nije neka fora ako nešto razgledavate.