Ovaj dvojac je već bio popularan kad sam slučajno čuo za njih, odnosno neku njihovu stvar s Euforije, njihovog drugog albuma i pomislio pa kako mi je ovo promaklo. Većinu tih bendova iz osamdesetih prepoznam ako ne odmah onda bar na refrenu, al ovo mi nije zvonilo pa sam išao guglati. Khm..pa da, nije mi poznato jer ovo nije nikakv bend iz 80ih, nego bend nastao 2013. i zovu se Buč Kesidi.

Naziv bi bio primjereniji za neki country band, ali who cares…što se mene tiče mogu se zvat i Buč Kesidi i Sandens Kid ako ovako dobro sviraju. Ime nešto u tim gitarist/bubnjar bendovima poput White Stripes ili ranim Black Keys, nekako je jednostavnije i iskrenije bez sto ljudi na pozornici.

Zagreb jednostavno voli alternativnu scenu s one strane Bajakova pa je tako objeručke prihvaćao Goribor, nedavno je opet pokazao da mu Repetitor nije dosadio, a sad je to potvrdio s rasprodanom Šalatom za Buč Kesidi.

Nabralo se i predgrupa pred ovaj nastup pa su tako publiku zagrijavala Djeca i slovenska Eurosong ekipa Joker Out, ali njih sam propustio pa nemam pojma kak je to zvučalo.

BTW kod medicinskog kod parkinga je luda vrana napadala svakog prolaznika. Do sad sam o tome čitao u novinama, ali kad ti se luda ptičurina sjuri s visine s namjerom da te napadne nike ni malo ugodno.

Ako ste se pitali Šalata i dalje nije obnovljena, tri godine nakon potresa sve još stoji, tribina je zatvorena jer jelte čemu žurba.

Večer je bila više nego ugodna, fino friško, iza dovoljno mjesta za nas penzionere da bez naguravanja uz dovoljan dotok zraka preživimo koncert. No vratimo se na početak u foto pit.

Dojam ugodnog velikog pita s catwalkom malo je pokvario svjetlo koje je bilo dosta jednobojno crveno pa plavo uz histerične nenadane napade bijelo-žutog jakog svjetla. Ništa naporno za posjetitelja, ali malko naporno za fotografe.

Često tu pišem kako nikako da kupim čepiće za uši jer stajanje pred zvučnicima zna biti dosta glasno i opasno po klempava uha, ali kako su mi sinoć stradala od cijuka šiparica kad su vidle da na pozornicu izlaze Luka i Zoran…još mi sve odzvanja.

Prvi put ih slušam uživo i ostao sam oduševljen, ali to sam i očekivao pregledavajući i slušajući razne nastupe. Možda nisu na pozornici 100 godina, ali dečki su veliki profesionalci. Svjetlo mi možda nije odgovaralo za fotkanje, ali vizualno je to vrhunski izgledalo, wall nije bio dosadan i statičan nego je sve bilo puno odličnih vizuala koji su se izmjenjivali. Ali kad pogledate njihove spotove vidite da itekako paze i na ovaj dio umjetnosti.

Malo su šarali po svoja sva albuma, malo odsvirali nove stvari pa je došao red i na goste, prvo Z++ (ne pitajte, nemam pojma tko je to) koji mi je malo omekanio i umrtvio atmosferu, ali su zato drugi gosti NipplePeople skuhali svoju Frku i razvalili.

Svaka čast prvom albumu Posesivno-ospulsivni hospul, ali dečkima će Euforija biti križ jer mogu snimiti još 10 albuma mislim da će se uvijek vikat “sviraj Euforiju” jer toliko je dobar album i to se osjetilo kod publike. Ne da ne prihvaćaju i ostale pjesme, ali na ovo se okida.

Bis je osmišljen tako da krene intro od Idemo do hodnika pa curice vrište i onda se dečki vrate i razvale. Na bisu se vratio i Z++ što mi je bio znak da se krenem pakirati i izbjeći gužvu. Dok sam se udaljavao čuo sam još Đuskanje i mislim da je to bilo to.

I kažem, “Ja sam mlad i noć je mlada”
Subota je uveče, da, da, da, da, da