Kad sam prvi put čuo Sharon Kovacs bio sam uvjeren da je My Love pjesma iz nekog James Bond filma kojeg sam propustio. Kad je izašao Shades of Black pomislih da je cijeli album bondovski :) Iako nisam ljubitelj tog filmskog serijala muzika u njemu je uvijek bila na nivou tako da je ovo definitivno pohvala za Nizozemku koju često uspoređuju s Amy Winehouse. Odlična je kao pokojna Amy, ali meni ne baš tako slična. Ovo mi je neki drugi film, na nekim pjesmama čak baca na mladu Josipu Lisac s tim izvijanjem glasa. Ali kako to ona sama najbolje kaže “From Nina to Ella, Ella to Bessie, Bessie to Etta, got Marilyn with me“

Kovacs je ovo drugo hrvatsko/zagrebačko gostovanje i ovaj put u Tvornici kulture. Prvi sam nastup propustio jer je baš krenula korona i sve je visilo o koncu i tada mi je općenito foto karijera bila on hold no večeras sam se dotaljigao do Šubićeve. 

Nakon što me dijete u 5 sati probudilo da bi me pitalo kako se zove neki lik iz crtića i kad se uzme u obzir da je sljedeći dan radni i buđenje u 6 nekako mi ovi koncerti koji počinju u 21h i kasnije ne odgovaraju. Treba i doć doma, otuširat se, pojest, obradit i poslat fotke pa i naspavat…kako Murtaugh reče “I’m to old for this shit” :)

Dolaskom pred Tvornicu provjeravao sam na mobitelu da li sam došao dobar dan ili sat jer Šubićeva je bila prazna u 20:45, a koncert počinje u 21. Na žalost bio sam na vrijeme, ali interes za ovaj koncert bio je minimalan. Pregrađena Tvornica je bila skoro poluprazna. To je naravno bolje meni jer nema gužve, vrućine i naguravanja, ali šteta za bend ovakvog kalibra. Kovacs zvuči kao da puni svjetske dvorane, ali realnost je očito malo drugačija. Niti zainteresiranost fotografa nije bila velika, a bogami kad sam došao doma sam bacio oko na Wikipediu koja je također pisana u 2 rečenice. Zato ne sumnjam da će Hiljson Mandela ispuniti cijeli kapacitet Tvornice jer kvaliteta i dobra zabava.

Pod crvenilom lampi, kao u tamnoj komori izlazi bend i kreće Bang Bang. Toliko je mračno da sam pomislio da je Sharon nabacila periku jer pred nama je stajala dugokosa cura, ali to je ipak bila back vocaluša, a Sharon je izašla s nekakvom podkapom s prišivenim gumbima. Tako zamaskirana pod opskurnim svjetlom uz tekst Bang bang, you were the one, but now I’m the one holding the gun izgledala je dosta scary. Na drugoj pjesmi se rješava tog glavopokrivala na opće oduševljenje sretnika koji su jučer došli u Tvornicu.

Ne znam da li je uvijek tako osjećajna na koncertima, ali čini mi se da je na dosta pjesama plakala…ili joj je možda zasmetao dim od onih kojima veliki natpis zabranjeno pušenje nije od koristi.

Ma ima nešto u tim ćelavim pjevačicama…

U Tvornici sam se već pomirio s koma svjetlom pa me ovo kaj je dopiralo s pozornice ugodno iznenadilo, baš kao i čisti zvuk – netko se potrudio. Ubiti ovakvu glaščinu bio bi grijeh.

Nije samo Sharon odlična nego cijeli bend oko nje i kao cjelina to stvarno zvuči čarobno. Bilo je tu i dosta komunikacije s publikom što volim na koncertima jer nemaš onaj osjećaj “Eat, sing, repeat“. Nagradila je to i publika, prvo cvijećem, a poslije i grudnjakom kojeg je Kovacs počela navlačiti po glavi uz glasno odobravanje.

Nakon 3 pjesme sam mogao komotno šetati po Tvornici tako da sam i pofotkao cijeli koncert pa sam imao i vremena za duge i duple ekspozicije i naravno tonu fotki. Patite serveri…

Koncert je zatvoren s 50 Shades of Black i My Love. Nekima je to bilo dovoljno pa su krenuli izlaziti, ali za nas ostale vratili su se na bis s još dvije stvari, naklonili se i to je bilo to.

Draga Sharon dank je wel voor jullie tijd en tot ziens. Nadam se u većem broju.