[blockquote width=’100′]

Kapa glavu čuva, a dodatni hard fotke

[/blockquote]

 

Svatko od nas je barem jednom izgubio više ili manje vrijedne podatke na kompjuteru. Izgubili smo ih uglavnom zbog svoje gluposti, lijenosti ili škrtosti.

 

Klasičan scenarij je da ste nafilali hard sa raznim dokumentima, ukradenom muzikom koju ste godinama marljivo skidali sa opskurnih webova, hrpom fotki sa razuzdanih tuluma koje čak ni fejsbuk ne može provariti itd. I onda u jednom trenutku taj hard sa presjekom jednog dijela vašeg života odluči otići u vječna lovišta.

Kako je hard disk đubre željno pažnje on će pred svoju smrt ispustiti tzv. smrtni hropac odnosno počet će trokirati i bučati kako bi najavio svoj skori odlazak. Ali kako ste vi lijeni, škrti i blesavi pravit ćete se da se ništa ne dešava, kao proći će. Međutim pacijent ubrzo umire bez oporuke i vi ostajete bez svega. U tom trenutku proklinjete sve bogove kojih se možete sjetiti, mrzite i Microsoft i Windowse, kompjutere, te đavolje naprave, psujete i pjesmu koja svira na radiju… Svi su krivi osim vas. Sad ćete u suzama govoriti kako ste izgubili važne dokumente, stvari za posao i sl. iako svi dobro znamo da vam je stalo jedino do sadržaja za (poremećene) odrasle koji se skrivao u nekom direktoriju lukavog naziva poput „Opasni_virus-ne_diraj“. Nakon što ste se ovako opekli i ako imate nešto funkcionalnog mozga, razmislit ćete o tome da sve važnije stvari poduplate na još neki medij kako se katastrofa ne bi ponovila.

 

Nama fotografima su najvažnije naravno fotke koje smo snimili i koje potajno smatramo malim remekdjelima bez kojih čovječanstvo jednostavno ne bi moglo dalje.

U početku sam svoje fotke dodatno snimao na DVD jer tada hardovi nisu bili baš tako jeftini, a fotke su bile dosta manje i manje sam fotkao pa je to šljakalo do jednog trenutka. Prijelomni trenutak je bio kad sam se uvjerio u one priče da CD/DVD s vremenom jednostavno dotraju i muče se s čitanjem. A tada mi više nije bilo dovoljno tih 4GB za arhivu nekih stvari jer sam u međuvremenu prešao na RAW fotke i malo veće štancanje pa se onda jedan događaj razvlačio na 2 DVD-a što nikako nije imalo smisla.

Tada kupujem eksterni hard disk od 1TB, radim kopiju svega i bacam DVD-ove u smeće. Kako vrijeme prolazi 1TB postaje tijesno i kupujem 2TB, a nakon toga i još jedan za kopiju. Taj drugi vadim samo da bi iskopirao sve sa glavnog harda i spremam ga u ladicu.

 

E sad, pravi razlog ovog posta je taj da sam popunio i spomenuti hard od 2TB i da je trebalo smisliti novo rješenje za backup. Slijedeći korak bi bio dva diska od 3 odnosno 4TB pa da onda opet jedan bude na stolu, a drugi u ladici.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

Drobo 5N

Međutim dosta foto kolega je u zadnje vrijeme prešlo na malo pametnija backup rješenja u obliku NAS-a (Network-attached storage). NAS sam uvijek doživljavao kao mrežno rješenje, fileserver za manje ili veće sustave i nisam ih baš povezivao sa nekim kućnim backupom za fotografije. Ali kako je ponuda postajala veća tako su i cijene padale, a ulaskom u EU je ponuda postala još veća, a nabava brža i jednostavnija. Kolega Jerko koji je zadužen za moju renesansu na području meta podataka i ostalih blagodati koje donosi Photomechanic i ovaj puta ja bacio mamac ovog puta u obliku Drobo NAS-a kojeg on koristi i hvali na sva usta.

Tada sam ozbiljnije počeo razmišljati o kupovini sličnog uređaja i krenuo u malo dublje istraživanje kako bih shvatio kako to sve šljaka i da li mi je to overkill ili prijeko potrebno.

Ukratko NAS uređaj je biti škatulja u koju bacate hard diskove. Nije to čisto kućište nego pravi kompjuter koji je povezan na vašu mrežu i radi neovisno o vašem stolnom kompjuteru. Dakle napucate ga hardovima, piknete na mrežu, konfigurirate željeno RAID polje preko browsera ili aplikacije i to je to. Po potrebi samo hot swapom izvadite najmanji i dodate veći hard i povećali ste si kapacitet bez ikakve nauke (osim financijske).

Nakon kaj sam prikupio još nekoliko povratnih informacija bio sam uvjeren da je to to i da kupujem Drobo. No na svu sreću ili na žalost, išao sam još dublje kopati da bi vidio kako se ljudi bune na buku, zagrijavanje, cijenu… Tako npr. Drobo 5N sa 5 utora za diskove preko Amazona košta oko 3500kn, pa dodajete i WD Red diskove koji su preporučeni za NAS-ove, to je oko 1300kn po komadu za 4TB. Tako dođete do 6000kn jako brzo što već nisu novci za baciti, ali backup je backup i ako je dobar ne treba šparati.

Ali ono što je mene u biti najviše odbilo od NAS-a, čak više i od cijene je baš pravi backup. NAS-om dobijem jednu škatulju na stolu u kojoj je sve. Ako ona rikne, rikne sve. OK, tu su redundancije, mirrori…ali to je opet jedna kutija. Jedan bolji grom bi mogao sve sjebat. I tako cijena + paranoja i ja odustao od NAS-a.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

WD My Cloud

I tako otvaram ja cjenike na webu tražeći obične eksterne hardove i naletim na nešto što se zove WD My Cloud. Cijena pristupačna – oko 1600kn za 4TB. I krenem malo čitat i proučavat da vidim kaj je to i oduševim se.

Dakle, izgleda identično kao svaki eksterni WD hard, ali ima tu lokalnu Cloud varijantu. Fino kupiš hard, upikneš u njega mrežni kabel, iskopiraš na njega sve i povežeš sve svoje kompove na mreži da rade backup na njega. Također natrpaš muziku i filmove pa sa njega streamaš sve na svoje iUređaje i kaj već koristiš. I šećer na kraju imaš mobilnu aplikaciju pa ako nisi doma se također spojiš na njega i čeprčeš po svojim fotkama. Tako dobiješ svoj kućni i mobilni cloud od 4TB. I onda još piše da se može kupiti još jedan takav i spojiti na mrežu i podesiti automatski mirror backup. To bi onda bilo to.

I skoro ja to kupio. Ali opet, na svu sreću ili na žalost ni jedan dućan nije imao 2 takva harda na lageru pa se kupovina odužila. U međuvremenu ja počeo čitat dodatne recenzije i naravno nabasao i na negativne kritike. Ljudi se žalili na nemogućnost spajanja preko mobilnih aplikacija, stalno pucanje servera i sl. Čak je i WD priznao krivicu, ali nikako da ispravi tu grešku. I na samom kraju vidio jedan mali detalj koji je prevagnuo. Onaj USB utor na njemu ne služi za spajanje na kompjuter nego za spajanje dodatnog harda na ovaj hard što znači da bi se sve trebalo kopirati preko mreže + bugovi i ja odustao i od WD My Cloud.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

WD My Book Studio

I vratio se na sam početak. Na seljačku varijantu, hard + hard. Od svih ponuđenih varijanti odlučio sam ostat na WD-u i kupiti 2 harda od 4TB, jedan za na stol drugi za u ladicu. Model koji sam odabrao iz izloga broj 1 je My Book Studio. Razloga je više. Kao prvo ima aluminijsko kućište, nema bučnih ventilatora, nego kao i Macovi baca toplinu na kućište.  Taj aluminij mu osim izgleda, tišine i kvalitete dodaje i još jednu ekstra godinu garancije za 150kn više od plastiše ako se ne varam. Nadalje, preformatiran je za Mac, kompatibilan sa Time Machineom i lijepo izgleda na stolu pored iMaca :)

U konačnici sam ga za gotovinu dobio za nekih 1450kn odnosno ispod 3000kn za kompletan backup 4TB+4TB. Ovaj drugi za špigliranje će čamiti u ladici, a ja ću nastaviti ručno raditi backup dok ne popunim tih 4TB, a u međuvremenu možda izađe neko rješenje i za nas paranoike.