Gledanje auto sporta, pogotovo rallya može biti jako opasno, pa čak i smrtonosno. Fotografiranje je čak gluplje i opasnije. Dok su gledatelji raspoređeni u nekakve “sigurne” zone, foto reporteri su često van njih, naravno u potrazi za što boljim fotkama. Ni te sigurne zone nisu uvijek sigurne jer se često nalaze iza traka “Pazi plin”, “Stop policija” i sl. , a one baš neće zaustaviti jureći auto.

Gledatelji i fotografi su baš kao i vozači željni adrenalina, pa je najveći gušt stati na neko mjesto gdje auto prođe što bliže vama. Takve fotke su obično dinamičnije i zanimljivije od nekih fotkanih sa sigurne udaljenosti. A i ljepše je pričati kako ste snimili takvu fotku nego neku sa brega sa 70-200.

Nedavno sam počeo razmišljati zašto sam ja toliko glup da riskiram opremu i zdravlje. Nisam došao do nekog pametnog odgovora osim eventualno boljih fotki.

Znao sam tako ležati uz samu stazu sa našerafljenim 17-40, ili sam stajo u rupi kod Kraljičinog zdenca dok su pol metra iznad dečki jurili. Stajao sam i na izlazima iz zavoja na makadamskim stazama i primao rafale šodra po sebi i opremi… Sve zbog par fotki.

Fotografima je teže uočiti nadolazeću opasnost jer gledaju kroz aparat, pa je puno teže odrediti koliko je metara auto stvarno blizu i da li se drži idealne putanje ili je skrenuo na vas.

Slijedi par snapshotova na kojime se vidi razne pozicije za fotkanje i stajanje, sigurne i nesigurne.

E sad je mene zanimalo kako to izgleda sa vozačke strane, kako vozači doživljavaju fotografe na stazi, ako ih uopće doživljavaju, pa sam postavio par kratkih pitanja našem auto asu Juraju Šebalju.

---

Jura, iskreno, da li proklinješ fotografe na stazi?

Niti govora, fotografi su dobrodošli, dapače, ako vidim da netko fotografira, često poziram atraktivnim prolaskom ili učinim fotografiju atraktivnijom. Fotoreporteri su svjedoci uz stazu da se utrka održala i bez njih ovog sporta na bi niti bilo.

Koliko te njihova prisutnost dekoncentrira?

Na brzinskom ispitu me ništa ne dekoncentrira. Publika, fotografi, blicevi su sastavni dio brzinca.

Pomaže li ti Toni oko uočavanja foto idiota po stazi ili je to samo tvoja dužnost?

Ma ne vidimo nas dvojica nikoga uz stazu. Jedino možda na nekim sporijim mjestima, čim si u drugoj, trećoj brzini, sve prolazi prebrzo da bi nekoga uočio.

Postoji li kod tebe strah da ćeš pokupiti fotografa koji je preblizu tvoje putanje ili se držiš one “same gasa”, pa kaj bude?

Svaki vozač će pokušati izbjeći bilo kakvu nesreću prvo radi rezultata, publike, automobila i sebe na kraju. Mi relijaši kada vozimo ne stavljamo baš toliko toga na kocku kako to možda nekada izvana izgleda. Ako negdje i prođemo na nekoliko centimetara, najčešće je to s namjerom.

Da li je neki fotograf imao čast osjetiti tvoj jureći auto po svojim kostima i opremi?

Ne, do sada nisam nikoga ozljedio automobilom iz publike. Oprema može stradati na makadamu kada kamenje leti na sve strane.

Kako su kod nas zakonski riješene nesreće na stazi? Da li se tretiraju kao i na civilnoj cesti ili postoje neka posebna pravila? Naime za većinu utrka kod nas se ne prodaju karte, pa nema niti pisanih upozorenja kojima organizatori upozoravaju na opasnosti i ograđuju se od eventualnih nesreća.

Svaki organizator natjecanja ima dužnost osigurati publiku i imovinu od nesretnog slučaja. Ipak, publika uz stazu se nalazi tamo na vlastitu odgovornost, naročito ako ne prati upute sudaca.

Vozio si i Monte Carlo, to je ipak utrka na višem nivou od ovih naših domaćih. Kako je to tamo rješeno?

Monte Carlo je dobro organiziran, ali naše domaće utrke nimalo ne zaostaju za svjetskim standardima. Dapače, standardi sigurnosti ne mjere se samo s pozicijom publike uz stazu, već kompletnim planom osiguranja u slučaju bilo kakvog nesretnog slučaja.

Primjera radi, na ovogodišnjem Croatia reliju zapalio se automobil Roka Turka, ja sam startao iza njega i kada sam vidio zapaljen automobil stao sam i skočio u pomoć. Istog momenta su sa starta brzinca poslani vatrogasci i s aparatima za gašenje iz trkaćih automobila i pomoću vatrogasaca, automobil od 200.000 Eur smo svi spasili.

S druge strane WRC Fiesta Martina Prokopa na WRC reliju u Njemačkoj je nakon sitnog oštećenja izgorio do kraja. Brzinac nije niti prekinut, niti je bilo kakvo spašavanje organizirano. Jednostavno je izgorio do kraja. Tu se radilo o neorganizaciji i nesnalaženju sudaca uz stazu.
Ovo je primjer gdje se radi o automobilima. Vrlo često se radi o ljudskim životima, a rally je kompleksan pojam kad je sigurnost u pitanju. Neke situacije događaju se iz čiste gluposti (da publika stojki an pogrešnom mjestu), a ponekad se dogodi da ljudi stradaju radi zaista nesretnog spleta okolnosti. Prošla godina bila je izuzetno loša po pitanju sigurnosti, dogodilo se baš mnogo nesretnih slučajeva u svijetu.

Fala Jura. A vi dragi kolege fotografi pamet u glavu i zdravlje prije fotki jer dovoljno je da samo jedan auto izleti u vašem smjeru, pa da vam slijedeći foto session bude rentgenski.

Inače Jura je na fejsu nedavno otvorio stranicu “Juraj Šebalj – vozim i blebećem” koja se bavi automobilističkom tematikom pa lajkajte ako već niste.

Za sam kraj par poznatih filmića kako bi dobro razmislili gdje ćete stati na slijedećoj utrci.