Kako sam najavio u prošlom postu, krenuli smo do vodopada Powerscourt. Na tom putu sam se navikavao na auto i promet, pa evo i koja riječ o toj vrlo važno stavki u našem putovanju.

Promet

Kao prvo vozi se na lijevoj strani, volan je na desnoj :-). Ako ćete voziti auto sa ručnim mjenjačem vjerojatno ćete prvi dan mlatiti desnom rukom u vrata u pokušaju da ulovite nepostojeći mjenjač. Također će biti čudno sa šaltanjem jer je čudno to raditi sa lijevom rukom. Retrovizor je također na lijevoj strani a vama će pogled bježati na desno.

Irci su mirni vozači pa nećete doživjeti blicanje, trubljenje, psovanje, lijepljenje na guzicu i ostale odlike koje krase naše prometnice. Svi će se mirno voziti iza vas bez nekog presinga, a velika je vjerojatnost i da vam pomognu ukoliko vide da ste se izgubili.
Veliki problem u Irskoj su njihove ceste koje su fakat katastrofa. Prepune su rupa, uske su, zavojite, a ograničenje je uglavnom 100 km/h iako su kuće tik na cesti. Praktički nemaju autoceste. Postoji samo jedan mali dio kod Dublina koji je baš pravi autoput sa više traka i sa pomoćnom trakom gdje se vozi 120km/h. Sve drugo su uglavnom loše ceste.

Što smo se više udaljavali od Dublina, to su ceste bile lošije. Ceste se dijele na Motorway, National Primary routes, National Secondary routes i Regional roads. Nema baš nekog pravila oko tih cesti. Znači ako ste na National Primary route, ne znači da će to biti fina i široka cesta. Ceste označene sa R su katastrofa. To su seoski putevi za jedan i pol auto, ali su dvosmjerne, pa je jako veselo kad dođe auto iz suprotnog smjera. Svako u svoju grabu, pa po malo. Užaš. Ali oni to ne doživljavaju tako, budući da im je to normala. Samo podignu prst da se zahvale i sa smiješkom odu dalje.

Veselo je kad na takvim putevima odjednom vidite krave koje idu na pašu. Sva sreća da smo bili u nekom dvorištu, pa nisu izjurile drito pred nas.