Ovu Zagrebanciju sam nazvao po Dvorištima, novom  zaštićenom kulturno-turističkom projektu Katapulta i G.A.D. PRODUKCIJE. Odlična je to ideja ove ekipe koja je oživjela četiri poznata gornjogradska dvorišta i dovukla hrpu turista i lokalaca na ugodno druženje, čašicu vina, pive ili rakije, na neki zalogajčić li pak koncerte i slušanje ploča.

Ovim potezom je konačno dodatno oživljen Gornji grad i dana mu je duša koju zaslužuje. Pa svi gradovi vani itekako drže do svojih starih gradskih jezgri, a Zagreb do nedavno nije ni imao Gornji grad na turističkoj karti. Dopeljali su ih do uspinjače, pokazali Lotrščak i poglede na grad i ajmo dole dok je onaj prekrasni unutarnji dio ostao neotkriven.

Sada je ta nepravda ispravljena pa su uz odličan Zagrebački vremeplov, Ljeto na Strossu, turistima omiljeni Muzej prekinutih veza, fijaker, Gričevanje aktivirana i gornjogradska dvorišta. To je sad već nešto, sad se već može otići gore i nešto vidjeti, zabaviti, naučiti, tu je sad i sadržaj uz taj prekrasan dio grada. Ali to je standardan hrvatski problem. I na obali se pouzdaju u kako vole reći najljepše more na svijetu bez da se išta osim njega ponudi, no valjda će se i njima upaliti žarulja.

Uglavnom, Dvorišta su se otvorila i uredila za javnost na četiri adrese – Demetrova 11, Opatička 29, Mletačka 8 i Opatička 19, odnosno Palača Balbi, Palača Erdody-Drašković, Atelijer Meštrović i privatno dvorište. U njih se moglo ulaziti od 18.7. do 27.7 od 18 do ponoći. Koncerti su uglavnom počinjali oko 21h no i prije toga su se ljudi okupljali,  u nešto manjem broju, baš onako za gušt. Uzet jastuk, sjest na travu i pijuckat piće po odabiru uz laganu muziku u pozadini. Tako smo žena i ja napravili zadnji dan Dvorišta. Bilo je dosta rano kada smo došli pa nije bilo gužve i moglo se komotno sjesti bez naguravanja. Bacili smo pogled na sva dvorišta, ali smo za boravak odabrali Demetrovu 11 i smjestili se pored bunara uz čašicu. Bilo je taman ljudi da nije gužva, a opet nije bilo ni prazno. Pročitao sam da se spominjao raspon posjetitelja 7-77, ali smo zaključili da se granica može pomaknuti na 0 do beskonačno jer je stvarno bilo i beba od par mjeseci, pa do gospode u ozbiljnim godinama.

Kako je padao mrak tako se dvorište sve više punilo, ali je počela i kiša pa smo se odlučili malo prošetati kako bi vidjeli i prvi koncert koji je počeo u Mletačkoj. Taj dio me se nije baš nešto dojmio kao prvo jer se muzika od žamora ne čuje niti mi ovo dvorište ima dušu kao ostala, a piano dreaming mi je više izgledao kao sintić dreaming  na terasi hotela Jadran pa smo produžili dalje na jednu šetnju po kiši.

Taman sam lovio Markovu crkvu na toj laganoj kiši kad je pored mene prošao “prodavač” i zaderao se Peeeska belegaa. Odmah sam se sjetio ovog štikleca kojeg mi je pokojni otac ispričao i kojeg je uvrstio u monografiju koju je počeo slagati o svojoj voljenoj Laščini, ali koju na žalost nikad nije uspio završiti.

[blockquote width=’100′]

Za vrijeme i neposredno nakon drugog svjetskog rata, vladala je neimaština i oskudica u svemu i svačemu, pa tako i u higijenskim potrepštinama. Domaćinstva, koja su i imala novaca nisu uvijek imala priliku kupiti sredstva za pranje suđa i posuđa, jer ga jednostavno nije bilo. Kad ga je i bilo, bilo ga je vrlo malo. U tom razdoblju nastupaju prodavači pijeska koji služi za pranje posuđa, a koji se je vadio i drobio u samoborskom gorju. Bilo ga je u par veličina, odnosno granula, ali bio je najprepoznatljiviji po svojoj bjelini. Ljudi, koji su prodavali taj pijesak, prolazili su između ostalog i Laščinom jednom tjedno i uzvikivali na sav glas: peska belega ku – ku, peska belega ku – ku. Čuli su se već iz daljine, tako da su se domaćice mogle pripremiti za kupnju. Najpoznatiji i najupečatljiviji bio je gospon Lojzek, debeli, niski i jaki čovjek, koji je veliku i tešku jutenu vreću nosio preko ramena. Pijesak se prodavao ne na kile, nego na mjerice – drvene šefle. Gospon Lojzek je prolazio u točno određeno vrijeme, tako da su ga domaćice mogle čekati na plotu da obave kupovinu.

[/blockquote]

Na žalost nisam imao pripremljen tele objektiv, ali kadar je bio odličan, on onak u starinskoj obleki, potfrknuta nogavica, kišica pada, na kamenim kockama se presijava sunce…uff…šteta.

Šteta je da su Dvorišta tako kratki projekt i nadam se da će slijedeće godine dobiti dužu minutažu, a tko zna, možda se otvori i neko  novo dvorište.

[justified_image_grid ids=”14377,14378,14379,14380,14381,14382,14383,14384,14385,14386,14387,14388,14389″]