Puni naslov bi bio “Foto natječaji ili Kako za male pare skupiti hrpu fotki, od fotografa napraviti budale, a ispasti faca jer dijeliš nagrade i promičeš umjetnost”.

Isprovociran još jednim foto natječajem na kojeg sam danas nabasao odlučio sam se malo osvrnuti na taj fenomen.

Nekada su foto natječaji nešto značili. Ako pobjednika nije čekala neka pristojna nagrada onda je u igri bila neka respektabilna izložba, priznanje koje nešto znači ili nešto slično.

Danas se pak sve svodi na trpanje pristiglih fotografija u bazu organizatora koji za uzvrat nudi nagrade poput fotića koji izgleda kao da je došao s pakiranjem vašeg omiljenog praška. Baš kako je to bio običaj prije 20 godina. Naravno u slučaju osvajanje ove fascinantne nagrade vjerojatno je kako ćete u silnom deliriju zaboraviti da ste prijavljivanjem na natječaj organizatoru dali pravo korištenja vaših fotografija za sve njegove potrebe. Dakle ne govorim o korištenju fotografije u svrhu kasnije promocije natječaja i sl. nego za komercijalnu upotrebu (web banneri, sve tiskane materijale…). Tako naš organizator dobije besplatnu reklamu i fotografije, a ti dragi fotografu dobiješ jedno divno iskustvo.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

Postoji još bolesniji primjer, a to je ovaj s početka, zbog kojeg ovo pišem. Dakle da bi uopće poslali fotografiju morate platiti kotizaciju. Ovi mudraci traže 10$ po fotki koju prijavljujete. Ali zato kao prvu nagradu nude…..(bubnjevi u pozadini)….1.000$. Da dobro ste pročitali, cijelih tisuću američkih dolara. Ali to nije sve. Pobjednici kategorije (njih 6) dobit će 250$ Best Buy Gift Card što god to značilo. Ne znam koja je tiraža ovog časopisa, ali ne sumnjam da uz sve fejsbukove, tvitere, šeranje i ostala sranja skupiti 100 prijava kako bi otplatili prvu nagradu, a skupit će i par sto dolara da otplate i ove poklon kartice. I to oni nazivaju natječajem godine! Užas.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

Bio je i kod nas jedan divan primjer prošle godine. Jaka imena su bila u igri, Peugeot, Canon, National Geographic, Francuski institut..ono, zvučalo je dobro. Od svega toga ispalo je da je glavna nagrada vožnja reklamnog auta 2 mjeseca (u određenom periodu), dok se Canon isprsio sa nekim idiotom koji nije prelazio 1500kn ako se ne varam. Dobro, ne smijem biti bezobrazan, u igri su bili i ručnici i pretplate na časopis. Kao što vidimo oni su se isprsili, a na fotografima je bilo samo da fotke daju organizatoru i bilo kojem s njim povezanom trgovačkom društvu, u svrhu marketinške promocije, koja se može ostvarivati osobito izlaganjem i publiciranjem u medijima, bez prostornog ograničenja, u trajanju od jedne godine od datuma završetka natječaja, bez naknade. Malo se raspitajte koliko dođu fotke za marketinške svrhe bez ograničenja pa se zaključite tko je tu lud.

Ima takvih bizarnih natječaja hrpa svako malo, ali rijetko da takva grupa velikih igrača prosere nešto ovakvo.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

E da, bio mi je drag i onaj od ZOO-a. Naime oni su pak imali i narudžbu. Fotke ne smiju biti starije od 6 mjeseci, a definirali su i kategorije koje im trebaju. Međutim nagrada nije bila za bacit. Drži gaće….godišnja obiteljska ulaznica u ZOO i Canon poklon paket (još uvijek ne znam kaj je bilo u njemu. Možda opet ručnik). Sve kaj za uzvrat traže je da prijavljene fotografije budu njima na raspolaganju za bilo kakvo korištenje. Sitnica.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

No okrenimo se malo i lijepim primjerima. 2007. godine je bio organiziran foto natječaj Volim Canon. Ako se ne varam sponzor je bio Kodak centar. Ovo je definitivno jedan od natječaja koji ću očito pamtiti cijeli život je nagrada bila špica Canonove ponude u to doba – Canon 1D MK III sa objektivom 24-105 f/4 L IS. Moćno oružje za koje se vrijedio potruditi i ufotkati nešto ili iskopati iz arhive. Druga nagrada također zanimljiva A3 printer Canon Pixma 9500. Treća je bila neki mali IXUS. E sad kad vidite takve nagrade nije vam žao dati svoju fotku za arhivu organizatora iako nisam siguran da je to bio slučaj u ovom natječaju. Ne mogu provjeriti jer je domena mrtva. Nagrade je dodijelio žiri, a jedinicu je odnio Marin Tironi.

Kao dodatna pljuska ovim natječajima jakih organizatora sa mizernim nagradama bio mi je mali foto kviz kojeg je organizirao kolega Mirko Beović na svom webu na kojem je podijelio više sitnih nagrada nego što dobijete na nekim „ozbiljnijim“ natječajima. I to je čovjek povukao iz svog džepa, bez sponzora.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

Sad se opet vraćamo na onu iritantnu stranu. Zadnjih godina i eksplozijom popularnosti Facebooka  krenuli su i degenerični foto natječaji u kojima presuđuje broj likeova. Tako se teoretski nagrađuje i potiče one pacijente koji krenu spamat sa svojim zahtjevima da se baš njihova fotka lajka. Jako je mala mogućnost da kvaliteta ispliva u nagradni krug jer je uvijek više bolesnika koji će napumpat glasove na svojim remekdjelima. Ali očito organizatorima nije do kvalitete nego samo do se natječaj zavrti.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

Koliko god se neki fotografi trudili obraniti organizatore ovakvih natječaja kao da se oni barem trude, potiču stvaralaštvo i sl. nekako to ne pušim i sve mi se to gadi.

Na ovom blogu u desnom stupcu pokušavam izvući neke normalne foto natječaje na koje nabasam, ali njih je na žalost jako malo.