Prošlo je skoro točno 10 godine od kad sam zadnji put gledao Dropkick Murphys koji su tada sa Šalate bili prebačeni u Dom sportova zbog lošeg vremena ako se dobro sjećam.

Propustio sam Tvornicu 2017. pa sad nije bilo hoću-neću, ali baš tog lošeg vremena sam se opet pribojavao jer su zadnji dani bili bezobrazno kišni i naporni no nebo je popodne odlučilo zatvoriti pipu i dočekali smo koncert na suhom.

R6 MK II je dobio priliku i za prvo koncertno testiranje, a pridružio mu se i R3 kako bi odmjerili snage na bojnom polju.

Zbog parkinga sam došao ranije pa sam ulovio i malo predgrupe Grade 2 koji opet prate američke Irce na turneji.

Ono što je ostalo od Šalate je bilo ugodno ispunjeno i koncert je mogao početi, a počeo je skoro točno na minutu od zakazanih 21h. Pit uzak s nemogućnošću stajanja na srednjem dijelu zbog učestale komunikacije s publikom. Fotkanje standardne prve 3 pjesme uz novitet na Šalati, a to je zabrana fotkanja iz publike nakon izlaska iz pita. Kako, zašto, teško je dokučiti. Znači svi mogu fotkat mobitelima, ali napravit dobru fotku iz publike s aparatom to je no go.

Vrijeme u pitu mi je proletilo i prvi put mi se desilo da me zaštitar lupka kao ajmo van jer nisam skužio kolko je pjesama prošlo. Ja sam bio u svom filmu.

Na R6 sam stavio novi RF 16mm f/2.8 koji je opravdao svoju investiciju iako će zlobnici reći da je to igračka, da muti rubove, vinjetira, distorzira… da, ali je 2.8, mali, lagani i jeftin i ove mane se mogu korigirati već u samom aparatu uz manje kropanje tako da mi definitivno nije žao kupovine i sada 17-40 definitivno ide u penziju.

R3 je pak imao našerafljen 70-200 f/2.8 MK III sa RF adapterom i sve je šljakalo odlično. Eye control sam odmah isključio jer mi jednostavno nije od neke koristi, a ugasio sam i onaj prokleti HDR PQ zbog kojeg zadnji put nisam mogao otvarati fotke u Photo Mechanicu jer koristi HEIF umjesto JPG za preview pa ga ovaj trupac ne prepoznaje.

Oba aparata su odradila svoje, natuko sam previše fotki i da nisam previše prtljao i isprobavao mislim da bi ih valjda 90% bilo više nego iskoristivo.

Kolega me upozorio na mogući banding odnosno crte preko fotki koje bi se mogle pojaviti na elektroničkom shutteru pa sam to svako malo provjeravao kako bih po potrebi prebacio na mehanički. Na sreću nisam imao tih problema, pretpostavljam zbog frekvencije rasvjete koja je odgovarala ekspoziciji s kojom sam fotkao. Ovo je nakon onog piganja linija kod panninga druga velika mana mirrorlessa koja se mogla pojaviti i kod DSLR-a, ali puno rjeđe. Tamo je više bio problem kaj npr nećete imati cijeli natpis na LED panelu ako nemate odgovarajuću ekspoziciju ili neće gorit sve lampice na boru.

Ostatak koncerta sam se odlučio pogledati van gužve s kraja terena, ali je žamor ljudi koji su očito kupili karte da bi si malo popričali bio jebeno naporan pa sam otišao naprijed do ljudi koji znaju na kojem su koncertu i koja je pjesma.

Na žalost Al Barr se još uvijek nije vratio u bend, mislim da je uzeo pauzu kako bi se brinuo o bolesnoj mami tako da Ken Casey odrađuje cijeli pjevački posao što mu naravno odlično ide, ali ih je uvijek ljepše vidjeti zajedno. Sa svoje 55 godine se dobro nacupkao po stageu i valjda uz svaku pjesmu bio i uz publiku sa svojim poznatim osmijehom na licu, a publika je to znala cijeniti.

Dropkick Murphys osim pravih pankerskih klupskih pjesama imaju i himnične pjesme koje su savršene za ovakve prostore pa se tako na svaki jači hit zapalila bengalka, publika je zborno pjevala, a zrakom su poletile pive dok je Ken neumorno gurao mikrofon u prve redove i davao priliku neotkrivenim talentima.

A hitovi su bili stariji i noviji, od Barrom Hero do Two sixes upside down, pa Blood, The Boys are back, Smash shit up, The State of Massachusetts, Captain Kelly’s kitchen, Johnny, I hardly knew ya, Rose Tattoo, Boys on the docks, You’ll never walk alone, Irish rover, Kiss me, I’m shitfaced koja je bila pomalo tužna bez publike na pozornici, pa do zadnje I’m shipping up to Boston.

I to je bilo to. Zadnji taktovi su odsvirani u 22:30 što znači da je i ovaj koncert trajao sat i pol, a uz sav materijal koji imaju mogao je trajati i osjetno duže.