Dropkick Murphys

Dropkick Murphys

[blockquote width=’100′]

The boys are back and they’re looking for trouble

[/blockquote]

 

Ova godina nam je bogata gostovanjima bendova koji sviraju keltski punk, pa smo tako u Vintage baru imali priliku gledati Blood or whiskey, a kao što uvodni stih kaže sinoć su nam se vratili i američki Irci Dropkick Murphys, dok nas na In Musicu čeka ekipa sa zapadne obale – Flogging Molly. Prava uživancija za sve ircoljupce.

 

Dropkick Murphys su trebali nastupiti na Šalati, ali vrijeme je sve pokvarilo pa je koncert prebačen u meni odvratnu malu dvoranu Doma sportova.

 

Ovo je bend koji se dosta promijenio od svog početka,kako glazbeno tako i po članovima. Od njih je jedino Ken Casey u bendu od samog starta do danas. Njihovi počeci su mi zvučali kao dobar punk, ali mi je onog tradicionalnog irskog zvuka bilo premalo. S vremenom se taj prizvuk pojačao, a vokali su prešli iz onog navijačkog u pjevnije što je još zaokružilo moj pozitivan dojam o bendu.

 

2003. su Dropkick Murphys izdali svoj četvrti, meni najbolji album nakrcan hitovima sa dvije mi posebno drage pjesme, tradicionalne Black Velvet Band i Fields of Athenry (Pete St. John). Tu su i neizostavne The Dirty Glass, Kiss me, I’m shitfaced i još hrpa drugih odličnih stvari.

 

Godinu dana kasnije za bostonske Red Soxe su snimili i navijačku pjesmu Tessie kojom su se dodatno proslavili u tim krugovima iako su već bili popularni među raznim navijačima koji su redovni gosti na koncertima. Njihova verzija Tessie je postala himna kluba, a Red Soxi su prekinuli kletvu koja je na njih bačena 1918. prodajom legendarnog Babe Rutha najvećim rivalima Yankeesima, te su nakon 86 dugih godina osvojili prvenstvo.

 

Osim za bejzbol Dropkick Murphys su vezani i za hokej pa tako navijači medvjeda na Medveščakovim tekmama redovno čuju Time to go ili pak The boys are back, a Medveščak je u svojem fan shopu imao čast prodavati karte za fan pit u promotivnom periodu za najvjernije obožavatelje američkih Iraca. Ako se ne varam ta suradnja je nastala kada su dečki zadnji put bili u Zagrebu na koncertu pa su skočili na tekmu Medveščaka i ostali oduševljeni publikom. E ako američki ljubitelj hokeja bude oduševljen navijanjem i publikom onda je to još samo jedan dokaz koliko medvjedi imaju dobru publiku.

 

Na koncertima Murphysa je uvijek ludilo, na pozornici, u publici, nigdje nema odmora. Na snimci njihovog prošlogodišnjeg koncerta u New Yorku sam prvi put vidio dvije stvari. Prva je da su članovi benda namlatili idiota na pozornici, konkretno radi se o panju koji glumi nazija i diže desnicu usred Kiss me I’m shitfaced što se nije svidjelo bendu pa je dobio svoju porciju od njih. A druga je nešto što se zove wheel chair dive. Dakle svi znamo kaj je stage dive, a wheel chair dive je možete pretpostaviti kad ekipa fura lika u kolicima na rukama. Ludilo.

 

Trenutno im je aktualan odličan osmi studijski album Signed and Sealed in Blood s kojeg je definitivno najpoznatija Rose Tatoo koju su snimili i sa šefom Bruceom Springsteenom za žrtve masakra na bostonskom maratonu. Ovo nije komercijalan bend, ali ovu stvar ste sigurno čuli na radiju.

 

No da ne trkeljam dalje evo i riječ dvije o koncertu. Nakon predgrupa, točno u 21:30 s razglasa se čuo ženski vokal koji pjeva Foggy dew, ali bend se još skrivao negdje iza. Ovo je više bio intro, nešto kao Morriconeov Ecstasy of gold dok izlazi Metallica.

 

Odmah nakon uvoda izlaze Dropkick Murphys u eksplozivnom ritmu sa The Boys are back. Al Barr kojeg zbog bolesti nije bilo zadnji put u Tvornici odlučio je nadoknaditi propušteno pa je već nakon prvih taktova pozdravljao publiku na onom malom produženom komadu pozornice koji doseže do prvih redova vjernih obožavatelja. Prva pjesma se iz nekog razloga nije smjela fotkati pa sam u miru iz najbolje pozicije odgledao sam početak koncerta. Slijedeće 3 pjesme fotkamo, lovimo Ala posvuda, ekipa luduje, svi skaču prava fešta.

 

Ostatak koncerta odgledao na tribini iako je i dole bilo mjesta, ali znam kako ti koncerti izgledaju pa sam išao spašavat opremu.

 

Koncert ni u jednom trenutku nije zamro, ludilo se samo nastavljalo jedno na drugo. Unatoč odličnim stvarima benda činilo mi se da je ipak najveći odaziv bio na irske klasike poput Wild rover i Irish rover. Ali je nezaboravno bilo čuti i uvod I’m shipping up to Boston i onda Alov urlik I’m a sailor peg and I’ve lost my leg..jaoooo..brutala.

 

Ken nam je poželio sreću na svjetskom prvenstvu, ali je rekao da ga ipak više zanima bejzbol, a njegovo oko sokolovo je spazilo obožavatelja u dresu Red Soxa pa je njemu posvetio Jimmy Collins’ Wake, dok je Rose tatoo išlo za najbolju baku nakon njegove bake kako je Ken rekao. Kolko sam skužio tu ju je negdje upoznao pa je baka koja je sa unukom došla na koncert i poželjela ovu pjesmu. Također je napomenuo i da imaju jedan dug od zadnjeg puta pa su opleli Courtin in the kitchen odnosno Captain Kelly’s Kitchen u njihovoj verziji.

 

Cijelo vrijeme mi se činilo da je zvuk nekako čudnovat, odnosno da je vokal nerazgovjetan, al možda mi se ipak samo činilo jer sam sjedio malo na hero na tribini.

 

A baš na tom mjestu su mudraci odlučili ponoviti scenu iz Tvornice odnosno zapaliti koju baklju. Kao da nije bilo dovoljno vruće i zagušljivo. Hrpa redara je došla kad su baklje već dogorile, ali nisu nikog uspjeli uhapsit.

 

Na Kiss me I’m shitfaced su standardno pozvali cure na pozornicu, a nakon nje su se pridružili i dečki i nastao je totalni kaos. Noćna mora za zaštitare, ali ludilo za atmosferu. Jedan lik je odmah iskoristio priliku kaj je gore pa si je uzeo setlistu, drugi je urlikao mikrofon… I tako u 23:00 nakon točno sati i pol svirke završava ova irska punk-rock ludnica. Sad još ne kužim da li nije bilo bisa ili je bis bio nakon nečeg što se meni učinilo kao neka mikro pauza između dvije pjesme. Uglavnom brutalno dobar koncert iako ne bi škodilo da je potrajao i koju minutu duže.

 

Dok su ljudi lagano izlazili dvoranom se orilo Mamiću cigane, odlazi iz svetinje i HNS pederi nogomet ste sjebali. Zanimljiv kraj :)

 

Zagrebancije XXXIV (07.06.2014.)
Previous post
Zagrebancije XXXIV - Triptih foto izložbi
Davorin i Bogovići - Dom sportova, Zagreb (16.06.2014.)
Next post
General Woo + Davorin i Bogovići
Loading Facebook Comments ...
Loading Disqus Comments ...

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published.

*

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Back
SHARE

Dropkick Murphys