Stjepan Jimmy Stanić purgerska je sila, hrabar baš je kao lav, a Barbara baš mu daje krila, od brzine trese se Tvornica

Čovjek je prošli mjesec napunio 94 (!!!) godine i napravio je večernji koncert u Tvornici u 21h. Te činjenice su dovoljne za skidanje kape uz dubok naklon. Ali ovo je Stjepan Jimmy Stanić, čovjek s preko 70 godina karijere, čovjek uz kojeg su odrastale generacije, čovjek koji je htio biti vječiti dečko ali je pokleknuo u šezdesetoj godini kad mu je koncept pomrsila njegova Barbara. Jimmy ili Mimi kako ga je mamica zvala je vrhunski jazzer, swinger, bariton, šarmer i vrhunski da prostite zajebant s najcool stavom kojeg sam vidio.

Kao klinac sam slušao njegovog Flokija bezbroj puta, kao i gledao tu odličnu seriju. Naslušao sam ga se i uz tatu, a nešto kasnije nagledao nebrojeno puta u pivnici Grand Slam u kojoj je često gostovao taj starovlaščanski fakin i gospođa mu. Hvala Zlatkec kaj si nas podsjetio na Hrvaticu koja se tada točila 🙂. Zavolila ga je i moja Rita (7 g. op.a) koje je prije par godina na njega čagala uz omiljenu Mimi i Kobilu Suzy.

Najavom koncerta u Tvornici bio sam malo skeptičan oko prostora jer ono..ipak je to relativno velik prostor za čovjeka u tim godinama koji je veliku većinu svojih obožavatelja već otpratio pod ilovaču, i zadnjih godina svirao po Saxu, Vintageu, Močvari, ali kako sam se prevario. Koncert je rasprodan. Prvo sam pomislio ok, rasprodano je al bit će stolovi pa tu neće biti gužve i biti će ugodno za slušanje i fotkanje jer nema foto pita i fotka se iz publike. Ali još jedno zavaravanje. Koncert je stajaćica i to dupkom ispunjena, a fotkanje samim time svedeno na minimum jer baš mi nije neka sreća u toj gužvi nekom mlatit s 200tkom po glavi dok se guram uhvatiti neki kadar.

BTW, skužio sam da je Jimmy jedina osoba čiji koncert smo fotkali i tata i ja. Kad već govorimo o dugoj karijeri.

Počinjemo skoro točno na vrijeme uz zvuke Morriconeove glavne teme iz Dobar, loš zao. Dobro da nije bila L’estasi dell’oro jer bi pomislio da sam fulao koncert i počeo headbangati.

Dolazi i bend pa za koji trenutak i show počinje. Redaju se hitovi poput That’s Amore, I left my heart in San Francisco, preko Mande, Mimi, Cowboy Jimmy…prekidani s poznatim vicevima i anegdotama.

Sve je to već viđeno, repertoar šala nije baš obnavljan, ali je opet tako dobro uz tu interpretaciju i šarm. Pa čak i onaj identični dio kad se i Barbara pojavi nakon što otpjeva Kobilu Suzy, a Jimmy počne vikat Suuuuzy gdjee si. Onda dolazi Barbara s papirom u rukama i glumi novinarku Runolista/Smokvinog lista i Jimmyu postavlja pitanja čitatelja.

Uz Barbaru naravno otpjeva Noćas iz Tko pjeva zlo ne misli, pa Kukavicu i ostale numere.

Zvuk je bio što bi se reklo uhu ugodan, Jimmyev glas je lijepo odzvanjao, a svaki instrument se dovoljno čuo i istaknuo što je za ovakav koncert jako bitno, a ne da imam osjećaj kao da slušam muziku preko onih slušalica koje dobiješ u autobusu ili brodu da možeš slušati audio turu.

Znam da je Jimmy rekao kako mora pjevati čak i u ovim godinama jer inače poludi i da mora nekaj delati, pa preporučam da počne pisati i autobiografiju i objavi ju za stoti rođendan jer sve te priče, anegdote, ta karijera zaslužuje i svoje mjesto na trajnom papiru. Priča kako je ostao bez pasoša jer se sprdao dok je umro Moša Pijade, pa se nije mogao priključiti orkestru bebop legende Dizzya Gillespiea, pa svirke po Bosni u pedesetima, upoznavanje Barbare na sindikalnom izletu, zadnji hobi izrade kućica od kutija za lijekove…materijal koliko hoćeš.

Užasno mi je drago da je Zagreb odlučio sačuvati ono malo obraza što mu je ostalo i ispunio Tvornicu koja je oživjela sve ove Jimmyeve hitove.