Nakon dvije godine pauze vratio sam se na Mladost, odnosno na 67. Hanžekovićev mamorijal iliti na engleskom IAAF World Challenge Zagreb 2017.

Morao sam isprobati jedinicu u ovom odličnom sportskom okruženju, a nisam smio propustiti svoju susjedu Sandru Perković u naponu snage kao ni Saru Kolak kojoj je ovo bio prvi nastup na Hanžeku.

Zbog velikih gradskih gužvi i velikog interesa za natjecanje malo smo kasnili na sam početak te dobili jezikovu juhu od g. Valaia kod kojeg smo preuzimali BIBove – “Ne dolazi se na Hanžek kad himna svira”. Ali mislim da nam je oprostio kad smo rekli da smo prije bili na poslu.

Naše cure nisu podbacile, štoviše Sandra je rasturila i bacila disk na bezobraznih 70,83 m što je novi rekord mitinga, dok je Sara svoje koplje bacila dovoljno daleko za drugo mjesto u konačnici.

Svjetlo na skoku u vis i bacanju koplja je bilo za poželjeti, savršeni topli tonovi sunca tako da nikakvih korekcija nije bilo potrebno u obradi. No kako pada mrak tako je i fotkanje otežano. Najružnije je na žalost na najnapetijoj utrci na 100m kada sve izgleda kao da je u čudnom mraku – niti malo privlačno.

Za bacanje diska sam imao viziju guranja fiša kroz mrežu, ali vizija je trajala punu minutu dok me nisu potjerali, zbog moje sigurnosti naravno. Sljedeći hitac disk udara u onu štangu koja drži mrežu i pada pred fotografe. Toliko o sigurnim pozicijama :)

Na žalost neki fotografi misle da su sami na svijetu i da baš oni moraju imati kadar koji su zamislili, a mi ostali neka fotkamo njihova leđe. Tako nas je jedan kolega sve fino nagradio svojom pojavom na fotkama bacanja diska. Kako sam imao samo 70-200 odsutao sam od borbe.

Žalosno mi je na kraju bilo gledat presicu u onoj maloj zagušljivoj sobici i intervjue političara u prolazima u blizini odvratnih WC-a, mislim da Hanžek zaslužuje neki upgrade po tom pitanju.