Iako nas ove godine vrijeme i nije služilo, tri tjedna u Amsterdamu su pravi odmor od dosadnog i raskopanog Zagreba. Lijepo je kad svaki da ne čujete Bandić, Sanader, Mesić, poskupljenje, mito, korupcija, nego samo šećete i uživate i ne razmišljate o ničemu drugome. Amsterdam je pun raznih sadržaja i dan jednostavno proleti.

Dosta toga sam pisao prošle godine u postovima Intro, Ljudi, Arhitektura, Amstel, Artis ZOO,  Marken i Bruxelles, pa ću sada samo u par nepovezanih crtica riječ dvije o Amsterdamu. Zaboravio sam da tu baš i ne vole novčanice od 100 eura, pa sam opet imao problema. Preporuka je da ako dolazite u Amsterdam, uzmete sitne novčanice kako vaš nebi našetavali. Albert Heijn je nešto kao naš Konzum ali mi u par dućana nisu primili Master card. Samo gotovina. To me se baš i nije dojmilo. Ali mi se sviđalo to kaj provjeravaju potpis na računu i kartici a za veće iznose čak traže i putovnicu ili neki identifikacijski dokument. Dobro je znati i svoj PIN od kreditne kartice jer se polako ukida potpisivanje računa. Sve će ići preko PIN-a.

Ponovno sam posjetio i Media Markt kako bi pogledao malo foto opreme i kupio miša za MacBook. Taj dućan je prava uživancija. Svi miševi su bili vani tako da sam sve isprobao, pa onda odabrao. Ne moram spominjati niti da imaju puno SLR-ova koje možete pogledati kao i veliku ponudu objektiva, stativa, torbi kartica koje se nalaze u ogromnim košarama i kupujete ih kao kikiriki. Na žalost cijene nisu kikiriki, nego su skoro identične kao kod nas, pa nisam ništa posebno kupio. Malo sam ispipao 5D, pa Nikona D3 i sa suzom u oku krenuo dalje. U vlaku sam se ugodno iznenadio kada nas je gospođa ponudila sa žvakama. Ne sjećam kada sam to doživio u Zagrebu.

Prošle godine sam nekim čudom propustio probati poznati Australian Ice Cream. Definitivno najbolji sladoled koji sam probao u životu. Definitivno preporuka. Neka vas naziv ne zavara, jer to je nizozemski sladoled. Iako se tu nije previše pušilo po kafićima sada su pušenje skroz zabranili i prava je uživancija sjediti u kafiću bez trovanja i usmrđivanja robe, kose i pluća. I ove godine su me zapanjili redovi koji su se stvorili pred kućom Anne Frank. Nevjerojatno je da se ljudima da toliko čekati da bi vidjeli par soba. Sve fotke su turističkog karaktera jer nažalost nisam imao vremena za namještanja. Nemaju svi živaca da mene čekaju dok mi se sve poklopi za dobar snimak.

Amsterdam volim i zbog puno sadržaja koji kronično nedostaju Zagrebu. Tako je npr. tu prekrasan park Bos, pa već spomenuti Amstel i Amstel park, Beatrix park… Prošle godine nisam posjetio Bos, ali sada sam to nadoknadio biciklističkim vožnjama od cca 18 km po tom prekrasnom parku. Stvarno se čovjek pročisti nakon takve vožnje u tako lijepoj prirodi. Zanimljivo je da je Bos nastao tako da su gradski oci nezaposlenim ljudima dali priliku da nešto rade pa su stvorili taj prekrasan ogromni park.

Nikako mi nejde u glavu kako su gradske vlasti uspjele očuvati grad od grafita. Ima ih jedino na mjestima gdje je to dozvoljeno i to su lijepi crteži. U tramvajima ili po fasadama ih nisam vidio nigdje. Kod nas maloumni idioti odmah zašaraju i nove fasade.

Još jedna uživancija mi je bila kada smo se sjeli navečer uz kanal, pa naručili čašu vina i lagano guštali. Mostovi su ukrašeni lampicama, pa to sve lijepo blješti, a svako malo prođe i neki brodić sa veselom ekipom koja sluša muziku, cuga i zabavlja se. U tim trenucima sam htio ubiti za stativ kojeg nisam imao. Za par snimaka je morao poslužiti i stol. Iako u Amsterdamu ima dućana koji rentaju foto opremu, nisam se odvažio na taj čin jer su cijene dosta nerealne. Za cijene nekih objektiva ili aparata možete rentati i auto tako da nisam ništa isprobavao. Također me ugodno iznenadilo i kad je cura pitala da li imaju crno-bijeli film, a prodavač je rekao ´Naravno, koji želiteª. To kod nas nisam čuo jako dugo. Tako da smo mogli birati od Ilforda, Agfe, Kodaka, Fujia, pa broj snimaka, koliko ASA… To je posao.