Ipak sam uspio posjetiti i ZOO u Edinburghu. Bilo je sve drž nedaj, al eto, potrošio sam i tu ogromnu cifru od 16,5£ za upad jer ipak tu je ta panda o kojoj svi pričaju.

Naravno malo prije nego smo otputovali sam na stranicama ZOO-a pročitao da panda čeka bebu pa da ne izlazi iz unutrašnje nastambe i da je se u većini slučajeva ne može vidjeti.

Na ulazu veliki red ali ide brzo jer su eto organizirani i ubrzo sam ispred prvih životinjskih prijatelja – merkata. Zujim ZOO-om gore dole i zaključujem da tu sve mora biti na brdo pa čak i ovo.

Pratim kartu i pokušavam okušati sreću s pandom, ali ništa od toga jer baš su mi pred nosom zatvoili prolaz i rekli da dođemo za pola sata.

Odlazim do pingvina, pa tražim lava, čekam tigra, gledam majmune, radim selfi kod tapira, smijem se koali, i vraćam do pande. Ovaj put prolaz otvoren, ali pande naravno nema. Hrpa ljudi sjedi i čeka da se crno bijeli medo pojavi, ali bezuspješno. Odslušam predavanje do kraja i odustajem. I tako mi nije jasno zašto je baš panda posebna. Osim što je svaka panda na svijetu rođena i nerođena vlasništvo Kine što sam naučio na predavanju. I da abnormalno raste te da od male životinje koja stane u šaku naraste do pune veličine u samo dvije godine.

Na kraju naravno prolazim kroz suvenirnicu, kupujem neke gluposti i pokušavam zaključiti da li je ulaz od preko 16 funti pljačka ili nešto realno.