Ima onaj meme na kojem algoritam Spotifya poludi u pokušaju izrade playliste po tome što pretplatnik sa slike sluša. Mislim da sam ga i ja dobrano izmučio kad sam u jednom tjednu otišao na Brkove, Baby Lasagnu i jučer u Tvornicu kulture na Mudhoney, pa naravno sve to slušao prije i tijekom obrade fotografija jer “This is the way” rekli bi Mandaloriani.

Thrash metal ima svoj Big Four u imenima Metallice, Slayera, Megadetha i Anthraxa dok je grunge svojom velikom četvorkom zvao Nirvanu, Pearl Jam, Soundgarden i Alice in Chains iako je ovaj kvartet morao biti kvintet u kojem bi svirao i Mudhoney. Nikada komercijalno uspješan kao ostatak Seattle grupacije (iako Nirvana realno nije bend iz Seattlea), ali bend koji je udario temelje grungea i koji je utjecao na ostatak ovih bendova. Nikad nisam shvatio kako i njih nije zahvatio taj komercijalni uspjeh početkom devedesetih, jesu li bili previše underground, previše nezainteresirani za veliki uspjeh, ostali bez sreće…ne znam, ali protiv brojki se ne može. Ukupna prodaja Mudhoneya je u grubo 500.000, dok je npr. Nirvana na 75 milijuna što je definitivno prevelika razlika unatoč ulasku u mainstream.

No dok su veliku četvorku uništile sačmarice, droge i vješala, Eddie se izvukao, ali nas pomalo ubija, a budimo realni dosadom, Mudhoney i dalje stvara. U dvijetisućitim su malo povećali razmak između albuma na 5 godina, ali stvara se, svira se i prošle godine su predstavili neloš Plastic Eternity koji unatoč respektabilnim godinama Marka Arma i dalje zvuči žestoko i agresivno.

U skladu s njihovom popularnošću i Tvornica kulture je jučer bila popunjena, ali ne do čepa. Pretpostavio sam da će dolaziti stari hard core fanovi uz poneki izlet mlađe generacije i tako je i bilo. Da su tu ljudi koji su došli vidjeti svoje idole iz mlađih dana najbolje se vidjelo iz zadnjih redova iz kojih imate pregled cijele dvorane pa vidite da se tu samo malo klima glavicama, nema baš razvaljivanja Tvornice i “nepotrebnog” skakanja u zagušljivom klubu. A nekako sam bio dojma da se ni na pozornici nije baš trudilo pokrenuti lavinu. Sviralo se dovoljno žestoko i dovoljno glasno, ali malo statično i kao na traci.

To mi naravno nije pogodovalo ni fotografski, pogotovo kad se na to doda odnosno oduzme svako suvislo svjetlo i ostanu samo neke odvratne žute napucane boje u polumraku koji opasno testira sve te nove fokus opcije i osjetljivosti senzora današnje digitalije u foto aparatima. Uz to ide i testiranje mojih živaca koji su nepostojeći za ovakve situacije kada znam da ću doći doma bez ijedne dobre fotke. 

Ali ne možete vi napraviti toliko loše svjetlo koliko ja mogu dodati loših filtera. Htjeli ste grunge, evo vam grunge.