World Press Photo

Amsterdam za razliku od Zagreba ima dosta foto prostora, izložbi, foto dućana u kojima se čak može i rentati oprema, pa i sam Canon Europa ima sjedište u Amstelveenu. Tako da smo imali priliku posjetiti ja mislim prvu stanicu izložbe World Press Photo koja je bila smještena na Damu u Nieuwe Kerku.  

Cijena ulaznice je 15 EUR, a nas troje pa si zbrajam tko bi mogao ostati vani :) Na sreću imamo neku karticu s kojom smo dobili jednu gratis, a za Ritu je po defaultu gratis tako da smo pljunuli “samo” 15 EUR za nas troje.

Fotografije su postavljene na neka panele, odnosno printevi su ljepljeni na njih što mi i nije neka sreća za ovakav kalibar izložbe i za tu cijenu. Kad se doda i crkvena atmosfera i onaj poznati “miris” te isključivo socijalna, ratna i katastrofalna tematika ostao mi je gorak okus u ustima.

Fotografije jesu dobre, priče zanimljive, ali ako se nešto zove World Press Photo onda očekujem i ostalo od tog Press, a ne samo depresiju. Gdje je nestao sport, gdje su koncerti, gdje su neka veselija događanja iz domene reporterske fotografije? Mislim nije to samo ove godine, već sam se ja prije žalio na to, ali vidim da i dalje idu utabanim stazama da pogledaš izložbu pa se baciš u depresiju.

Ovo je opis pobjedničke fotografije pa vi budite normalni nakon toga.

Red dresses hung on crosses along a roadside commemorate children who died at the Kamloops Indian Residential School, an institution created to assimilate Indigenous children, following the detection of as many as 215 unmarked graves, Kamloops, British Columbia.

Nadam sam se da će Rita vidjeti i nekaj normalno, ali je žena uglavnom vozila slalom s njom tražeći manje mučne fotke na koje bi imali neki odgovor. Npr. super joj je bila priča o Aboridžinima koji već tisućama godina namjerno izazvanim manjim požarima sprečavaju eventualne veće ili cura koja se u vrijeme korone odlučila puštati kosu dok se ne bude mogla vratiti u školu, ali takvih je fotki bilo malo.

Huis Marseille

Na povratku s parade vraćao sam se Kaizersgrachtom u kojem je smještena odlična foto galerija odnosno muzej fotografije Huis Marseille.  

 Tu mi moja čudnovata kartica s gratis upadima nije važila pa sam platio upad 9 EUR. Ljubazni gospon me zamolio da ruksak ostavim dole u ormariću da jelte ne porušim i oštetim fotke. Fotkati se može, ali ne baš klatariti s grbom na leđima.

Ovdje mi se sve svidjelo od samog starta. Prostor je u jednoj kući po svim katovima, lijepo klimatiziran, s klupama u svakoj prostoriji za sjesti i uživati u fotkama. Fotke su pak dostojanstveno isprintane i uokvirene, a uz svaku možete osim autora i naziva vidjeti i na čemu i kako je printana. 

Na repertoaru je bilo više autora različitih tematika, najviše me se dojmio postav polaroida Dane Lixenberg iako bi inače uvijek odabrao veće printeve. Ali ovdje smo imali i original polaroide u dugačkoj vitrini kao i povećanja po zidovima. Hrpa poznatih ljudi u ne tako namještenim situacijama daje poseban šarm ovoj kolekciji.

Fascinatno je bilo vidjeti i južnoafričkog fotografa vjenčanja, zaboravih mu ime, koji dugi niz godina pokriva ovu tematiku, ali ne na hollywoodskoj razini nego tehnički užasnoj za naše sadašnje pojmove, ali tu samo vidite da sva ta tehnika nije toliko bitna koliko priča i trenutak koji prikazuje.

I carry her photo with me je slideshow s teškom pozadinskom pričom fotografa koji je izgubio sestru dok je imala 15 godina i nije se voljela fotografirat, pa se u zamračenoj prostoriji uz pozadinsku laganu muziku vrte obiteljske fotke i objašnjenje, a sve to napravljeno kao mala bilježnica s uspomenama. 

Ako ste ljubitelj fotografije svakako posjetite Huis Marseille i uživajte.