[blockquote width=’100′]

Have you seen the old girl

Who walks the streets of London

Dirt in her hair and her clothes in rags?

She’s no time for talking,

She just keeps right on walking

Carrying her home in two carrier bags.

[/blockquote]

Na ulicama Londona stvarno možete vidjeti svakakve ljude. Svih rasa, vjera, svih seksualnih orijentacija, svih veličina i stilova oblačenja. I nitko se ne gleda čudno. To je zanimljivo ako želite na jednom mjestu vidjeti cijeli svijet, ali je problem ako želite upoznati starosjedioce. Naime prave Engleze morate tražiti povećalom, pogotovo oko centra. Nije to ništa neobično za veliki grad, ali sam bio malo razočaran što sam samo par puta nabasao na one old school primjerke.

Užasno mi je žao kaj nemam žicu za fotkanje portreta po ulicama i stvarno se divim fotografima koji to uspiju. Bilo je toliko zanimljivih ljudi za fotkanje, ali uvijek se pojavi taj glupi osjećaj nelagode kada potpunom strancu trebaš gurnuti objektiv pred njušku. Kažu da pravi ulični fotograf ne fotka sa tele objektivom nego nekakvim fiksnim objektivom šireg kuta. Iskreno ne kužim kako na taj način dobiti dobru fotku jer ljudi nisu spontani čim vide aparat. Ili se okreću ili mršte, tako da sam ja najsretniji kada ulovim nekaj sa telcem dok su ljudi u svom filmu i nisu opterećeni aparatom.

Najdraži susret mi je bio u šetnji jednim mirnijim djelom grada gdje sam fotkao jedan zanimljivi stari auto. Pored mene je stal jedan stariji gospon i sa smiješkom rekao „Jolly good“.  Uljudno je pričekao da obavim svoje, pa je na moje iznenađenje ušao u taj auto. Naravno ne moram ni spominjati da je gospon imao karirani sako sa kožnim prišivcima na laktovima :)

Osim „Jolly good“ najčešće se može čuti i „Cheers“ koji se primjenjuje za sve živo,  od degustiranja salame u dućanu do pozdrava na ulici.

U gužvi ćete vrlo često čuti i Pardon, Excuse me, Sorry… pa makar vas jedva okrznuli ili čak i ako ste vi krivi.

Budući da sam u Londonu bio relativno kratko i da sam bio smješten u centru vidio sam samo onu ljepšu i bogatiju stranu sa ponekim prosjakom na podu. Znam da London ima i svoje drugo lice, ali nekako mi se nije dalo sam pješačiti sa skupom foto opremom po Peckhamu ili Brixtonu iako sam uvjeren da bi se tamo dalo napraviti odličnih uličnih fotki. Ali nisam uplatio dodatno zdravstveno osiguranje, pa sam to preskočio.

Baš zbog takvih razlika između npr. Peckhama i Kensigtona, između siromaštva su i izbili nedavni neredi. Ali opet…nije li tako u svakom velikom gradu? Pa i Zagreb ima Kozari bok i npr. Tuškanac.

London je jedan od poslovnih centara svijeta tako da je život na ulici užurban i meni konfuzan što mi nikako nije leglo. Ljudi samo jure, pretrčavaju cestu, nema nikakvog kontakta, svako ide svojim putem…. U centru je teško nekog zaustaviti i pitati za neku informaciju. Nikad ne bi mogao živjeti takvim tempom.