Iako nije zadnji koncert ove sezone svakako je najočekivaniji i najnajavljivaniji. Na krov MSU-a sa pedesetminutnim kašnjenjem umarširao je ovogodišnji headliner Ljeta u MSU, slovenski Laibach. Ovaj bend koji je kontroverzan od svojih početaka kada nije bilo pametno biti pametan i drugačiji ove godine slavi 35 godina postojanja.

Dupli rođendanski koncert su imali u “rodnom” Trbovlju ((iako im ime sugerira na Ljubljanu), malom industrijskom gradiću. I upravo tako zvuči Laibach. Kao zvuk industrije, uz čvrstu elektroniku i militantni korak. Kad se tome doda pomalo zastrašujuć smireni vokal Milana Frasa koji nam se u ranijoj fazi nerijetko obraćao na njemačkom jeziku nije ni čudo da dobijete bend koji su neki proglašavali najopasnijim bendom na svijetu. Znam da sam se uvijek štrecnuo kad sam ih čuo kao klinac negdje na radiju ili nekim kazetama starije ekipe.

Laibach je stvarno bend s mudima, jer ono kaj su oni radili u to doba i ostatak karijere je stvarno na rubu samoubojstva. Tako su na žalost i izgubili prvog pjevača Tomaža Hostnika na samom početku, ali to ih nije spriječilo da naprave 35. godišnju karijeru.

Ne znam postoji li bend s ovih prostora da ima tako bogatu svjetsku karijeru jer ovi slovenci njemačkog imena  nastupali su od New Yorka, preko Amsterdama, Londona, Berlina, Berna, Bratislave, Praga, Beča, Poznana, Gdanjska, Malma, Hong Konga, Milana, Pariza, Moskve, Harkova… dakle po svuda. Navodno će u kolovozu nastupiti i u Sjevernoj Koreji. Znam da “Laibach u Pjongjangu” zvuči kao News-bar naslov, ali eto…tako se najavljuje. Ako nije marketinški trik onda će to stvarno biti povijesni nastup.

Tijekom bogate karijere se Laibach pojavio i u filmovima, što vizualno u kultnom Full metal jacket, a što glazbeno u Sci-Fi komediji Iron sky za koji su aranžirali sound track.

Osobno doživljavam Laibach više kao nekakav kulturno glazbeni performans nego klasičan koncert i zato me podosta naživciralo par ljudi u prvim redovima koji su se svako malo derali “sviraj Internacionalu”, pa oni koji su zazivali Dinamo ili pak bacali čaše piva ispred pozornice ili pak neke šiparice sa fućkaljkama koje su valjda mislile da su došle na techno party ili sindikalne prosvjede.

Unatoč tim anomalijama u publici Milan Fras i Mina Špiler anđeoskog glasa bili su u svom filmu i nisu se dali omesti. Laibach je valjda najmirniji bend na svijetu, jer pokreta skoro da i nema. Milanovi se svode na propovjedničko sklapanje ruku ili pak lagano širenje istih dok ih Mina pomakne na višim dionicama. Još jedan dokaz da sa za spektakl ne mora skakati sa rasvjetnih stupova na glavu u publiku. Atmosfera se napravila sa muzikom, svjetlosnim efektima i videozidom na kojem su se vrtile tematske projekcije. Sve u svemu jedan fascinantan prizor. Kad kažem tematske projekcije ne mislim na neke jeftine Windows screen savere koji mijenjaju boju za svaku novu pjesmu nego o malim filmićima, nešto slično onome što je nizozemski genijalac Anton Corbijn radio za Depeche Mode.

Nisam veliki poznavatelj Laibacha, ali čini mi se da je prvi dio nastupa prije desetominutne pauze bio posvećen zadnjem albumu Spectre, a po meni su dvije najjače stvari bile Resistance is Futile i Eurovision čiji Europe is falling apart mi još odzvanja u ušima.

U pauzi su nas zaštitari lijepo zamolili da napustimo foto pit. Zašto, ne bi znao. Do sad je na svim koncertima u MSU bilo dozvoljeno fotografiranje tijekom cijelog koncerta, a tako su nam rekli da će biti i za ovaj. Očito je odluka došla tijekom pauze. Ne bi me čudilo da je to bilo zbog velikog broja fotografa koji su ispunili prostor između pozornice i publike, a kako većina nije imala potrebu biti što manje primjetna nego su stajali i šetali se tako smo svi fino napustili fotografski prostor.

Fotografiranje je bilo koliko zanimljivo toliko i teško jer je bend doslovno većinu vremena stajao u mraku. Ali doslovno u mraku pa se čekao neki svjetlosni efekt koji će ih obasjat. ISO mi nije išao ispod 3200, a kadrovi su jednoliki zbog navedene statičnosti benda i gužve u foto pitu u kojem mi se nije dalo prešetavati.

U svakom slučaju jedno zanimljivo iskustvo.