Ljetu u MSU ima barem jedno ime na popisu koncertata koje me odmah natjera da zatefterim datum u kalendar. Ove godine je to bila Bad Daughter odnosno Dunja Ercegović koju još nisam gledao u ovom alter egu, a nakon onog što je priredila u Pogonu Jedinstvu sam ju jednostavno morao gledati i u živo.

Iako je Lovely Quinces više moj cup of tea, to ne umanjuje izvrsnost ove Dunjine strane.

Dolazak pred tobogan je smrdio na deja vu koji sam imao sa The Strange na istom mjestu u sklopu istog događanja, dakle ja dođem na vrijeme, a tamo samo zaštitari, par ljudi i šankeri. I baš kao i tada nisam se mogao načuditi malom odazivu jer na pozornicu je trebala kročiti cura koja bi da iskoristim onaj kliše “da je rođena vani, punila arene”. Ili barem nebi morala copywrightat u firmi da zarađuje za život.

Da, bilo je odvratno vruće, možda ni marketing nije odradio svoje, ali svejedno se trebalo skupiti više ljudi. Ako sam se ja koji mrzim sve ljetno, pogotovo ovakve vrućine i sparine izvukao van onda je mogao bilo tko. No i ja sam skoro krenuo čelom nazad nakon više od pola sata kašnjenja što je u mom slučaju bilo nekih sat vremena stajanja na vrućem muzejskom betonu, što za ovakve vremenske uvjete fakat nije bilo super. A vi ljudi dragi koji idete na kocerte, pa dođite na vrijeme pobogamu, na ležerno ušetavat nakon akademske četvrti.

Bad Daughter konačno kreće i do samog kraja je svaka moja riječ hvale na Dunjin račun bila opravdana. Vrhunski glas, show, čisti zvuk..sve to s malog MSU stagea, a osjećaj svjetski.

Izvrtila je svoj album Let me panic uz predstavljanje nekih novih pjesama među kojima i singl Tsk Tsk Tsk koji je izašao dva dana prije koncerta.

Kako nije bilo gužve tako je i fotkanje bilo savršeno lagodno pogotovo jer se moglo prilaziti sa svih strana, a prvih par metara od stagea je bilo prazno, ne znam da li zbog sramžljivih ljudi ili basa koji je bolno kosio sve što je bilo u blizini. Tako da iako sam imao savšene uvjete za stati pred stage, to sam napravio samo kratko jer taj zvučnik mi je izbija žuto iz ušiju pa sam odlučio da ću se rađe doma vratiti sa sluhom i malo okolo fotkati.

Opet kombinacija R6 MK II i R3, ali ovog puta sam okusio taj zloglasni banding i to u velikim količinama. Sjetio sam se savjeta kolege Pavića i prebacio na mehanički shutter, al nije bilo prevelike razlike. Probao sam i sa uključenim anti flickerom, ali opet kifla. The force was too strong with this one. Jedino je pomagala duža ekspozicija, ali uz ćerkinu pokretljivost to je bila šteta jer su pokreti onda premutni.

No minutaža je bila dovoljna, točnije 65 minuta što je bilo dovoljno da natučem svega pa je galerija pozamašna.