Kako to biva o odličnim kvalitetnim stvarima se manje priča nego o šundu koji nas okružuje. Tako i cijela priča o The Strange nije toliko poznata onima van kruga vjernih slušatelja unatoč tome što je ovaj bend jedan od najboljih proizvoda nastao na ovim prostorima. Nije tajna da sam veliki obožavatelj sada “pokojnih” The Bambi Molestersa našeg najvećeg domaćeg/svjetskog benda pa sam tako zavolio i The Strange, a recimo to side project Bambija i legendarnog Chrisa Eckmana.
2004. g. oni su snimili usudit ću se reći kultni Nights of Forgotten Films na kojem su osim spomenutih radili i moćni Phill Brown koji je snimio i miksao album, fotografiju odradili naš Mio Vesović i Slovenac Tomo Brejc, sve se to snimilo u Ljubljani pa je tako ovaj album doslovno svjetski proizvod.

I sada 14 godina poslije The Strange u nešto promijenjenom sastavu dolaze predstaviti svoj novi album Echo Chambers pred zagrebačku publiku u Tvornicu kulture. Osim Eckamana u bendu je naravno i bambijevac Dalibor Pavičić i ekipa iz My Buddy Moose na čelu s Lukom Bencićem. Na Dead End Shore im se pridružila i fenomenalna Irena Žilić čiji vokal ovdje malo baca na nedavno preminulu Dolores O’Riordan. Fascinantan album koji kao da je skupio super junake na jedno mjesto, kao da čujem Nicka Cavea, Doorse, Toma Waitsa, Dicka Dalea…ma milina.

A kako je to zvučalo u Tvornici? Pa odlično, naravno. Jer ovakva glazba je rođena za klubove…i bilo je tužno čitati kako je jedan ovakav bend tretiran prošle godine na InMusicu. Ovdje je pak ta melankolija, crnilo, taj prljavi Chrisov vokal, sve je došlo na svoje.
Dalibor se žalio u jednom intervjuu da su prije zvučali kao Bambi Molesters i Chris Eckman, kao npr. Ice & Pinewood Trees na Sonic Bullets – 13 From The Hip, a da su sada konačno the Strange.

Na žalost i ovaj koncert je satnicom prilagođen mlađoj publici kojoj neće biti problem ostati vani koliko treba, ali osobno mi sve više smetaju ti “kasni” počeci u 22h pa standardno kašnjenje i na kraju završeci koncerata iza ponoći. Treba se dići u 6 ujutro na posao. No za pohvalu je bilo da nisu kasnili s početkom svirke pa je malo ublažen taj kasni početak.

Koncert su otvorili kao i novi album sa Lonesome Rider i nastavili sa Echo Chamber da bi se na trećoj stvari vratili na naslovnu stvar prvog albuma Nights of Forgotten Films. Nakon toga sljedi standardan izlazak iz foto pita ali i ugodan ostatak koncerta jer Tvornica nije bila rasprodana pa se fino moglo prošetati, odmaknuti, bez naguravanja i gaženja. Šteta za The Strange, ali dobro za mene. Zaslužili su krcatu Tvornicu, ali eto…

Ako se pitate zašto su fotke ovako čudnog tona to je jer su standardna svjetla Tvornice ili loša za fotkanje ili se samo nitko ne trudi postaviti ih kako treba. Znam da se ponavljam iz koncerta u koncert, ali to je tako. Netko mora. Dok iza sve šara i bliješti prednji plan je u mraku. Na koncertu Majki je bila potpuno druga priča, tamo se moglo odlično fotkati, ali očito su oni imali svoju rasvjetu i svoje ljude.

No vratimo se na koncert. Na Dead End Shore im se očekivano pridružila Irena Žilić koja je ostala pomoći i na sljedećoj pjesmi.

A stoned conductor, A drunken fireman, They’ve taken us for fools, Got no ticket in our hand.. u odličnoj Fast Train to Nowhere divno je opisano stanje ove naša ljige pa mi je unatoč življem i veselijem ritmu pomalo depresivna. Killing time nas je malo primirila da bi nas opet pljusnuli i malo rasplesali publiku s Dime a Dozen i žestoko završili s obradom Echo & The Bunnymena Villiers Terrace. Sat je pokazivao 23:15 što će reći da regularni dio nije trajao niti sat i pol.

Na bisu su nam podarili Lights of Red Valley i još dvije obrade – The Gates to Suntrapper i Rock and Roll Friends za sam kraj.

Odlična promocija novog albuma, odličan koncert, hrpa odličnih glazbenika koja jednostavno mora nešto napraviti od ovog projekta ako ima ikakve glazbene pravde na ovom svijetu.