Danas ujutro se većina nas pitala da li je sve ovo bio san. Da li su naši nogometaši stvarno drugi na svijetu i da li je ono na ulicama grada bilo najveće okupljanje koje pamtimo?!

Brzo listanje portala i novina i još uvijek nasmijana lica ljudi na ulici samo potvrđuju da ovo nije bila neslana šala.
Nakon toliko problema u hrvatskom nogometu, nakon mučnih kvalifikacija u kojima smo bili na rubu ispadanja, nakon svih onih trenera koji nikako nisu mogli posložiti ove vrhunske igrače u jednu funkcionalnu cjelinu došao je Zlatko Dalić, spasitelj hrvatskog nogometa i napravio čudo.

Njegovim imenovanjem nakon remija s Finskom mnogi su se pitali tko je on uopće, a on im je ovim rezultatom maknuo sve upitnike iznad glave i zacementirao se u temelje nogometnih legendi.

Pobjedom nad Ukrajinom izborili smo dodatne kvalifikacije i prošli preko Grčke do svjetskog prvenstva u Rusiji.

Tamo su nas Vatreni namučili, kidali živce, prorijedili kosu, neke natjerali u banku po kredite za odlaske na tekmu, ali na kraju nakon žučnog finala ipak pružili ogromnu sreću i zadovoljstvo. Mislim da nitko nije ostao imun na tu naelektriziranu atmosferu koja se širila gdje god je bila neka osoba u hrvatskom dresu. Šalje meni mama SMS nakon tekme s Danskom „dogodilo se čudo“. Ne moram napominjati da moja mama ne prati nogomet niti se razumije u njega, ali je sve tekme gledala i u više navrata se žalila da je bole ruke drugi dan od pljeskanja i lupanja. To je to.

Nešto slično bilo je u zraku 1998. kad je mala Hrvatska debitirala na svjetskom prvenstvu i pred cijelim svijetom odnijela broncu, ali to je bilo prije 20 godina i vrijeme je da originalni Vatreni odu u zasluženu penziju, a ovi dečki postanu nove legende.

Glad, pljačka, ugrožavanje naše i egzistencije naše djece nas nisu mogli pokrenuti, ali eto nogomet je očito čudo i svakom novom pobjedom ljudi su sve više spontano izlazili na ulice do konačne jučerašnje erupcije na dočeku srebrnih kad je na zagrebačkim ulicama po zadnjem izvještaju bilo preko 500.000 (čitaj pola milijuna) ljudi. Ne znam da li su brojke prenapuhane, ali bilo nas je puno.

Bandić je i prije finala obećao najveći doček ikada organiziran, ali tu naravno nikakve zasluge ne idu njemu nego vama koji ste jučer uzimali godišnje i bolovanja, žicali šefove, mijenjali smjene ili imali sreća da radite skraćeno kako bi mogli krenuti na neku od lokacija kojom će proći Modrić i društvo.

Krešo Dolenčić kojem je išla redateljska palica ovog spektakla najavio je Seinfeldovski scenarij, dakle na dočeku neće biti ničega, nikakvi koncerti, političari i sl., samo igrači i navijači, pa će kao igrači pričati međusobno i slati poruke navijačima. WTF Krešo? Smrdjelo je to od početka, ali nikog nije bilo briga, dajte nam Vatrene i drugo nas nije briga.

Prvotni plan je bio slijetanje na MZLZ oko 14h, kratko slavlje na stajanci pa ulazak u otvorene buseve i vožnja prema trgu na kojem su trebali biti oko 15:30h, pa se nakon kraćeg obraćanja okupljenoj masi uputiti kod Kolinde i Plenkovića na svečani prijem. No sada već znamo kako je doček od prve minute vodio svoju igru, pa je tako avion kasnio sat vremena, slavlje na aerodromu se malo oteglo, a put prema trgu je trajao skoro 6 sati. To je inače duljina puta koju bi pješke prevalili za 4 sata. No organizatori su očito podcijenili masu koja je odlučila biti dio ovog povijesnog događaja tako da su prijateljski nastrojeni policajci duž cijele rute lagano odmicali one koji su malo odlučili izaći pred buseve i opaliti taj toliko željeni selfie ili žicali autogram i lovili majice koje su dečki bacali.

Ne bi to kašnjenje bilo toliko strašno da glavni zagrebački trg nije bio okupiran već od 10 sati ujutro, a sunce nemilice pičilo i svako malo bacalo u nesvijest one neotpornije ili dehidrirane. Navodno je konačna brojka hitne pomoći bila 500 intervencija. Nije to puno za onu masu, ali nije ni malo, pogotovo jer se mogla znatno smanjiti uz malo bolju organizaciju. Osim vode ljudi naravno nisu mogli niti do hrane, ali kažu da se bez hrane i može nekako. Dakle višesatno stajanje, deranje, plesanje, na jakom suncu, bez hrane i vode…još je dobro prošlo. Poslije sam saznao da je nakon svega iza pozornice ostalo dvije palete vode koja se eto nije podijelila u masi nego je čekala ne znam kaj.

No napravimo malu pauzu s dočekom, ajmo malo o meni.

Razmišljao sam nekoliko dana kako bi ja sve pokrio ovaj spektakl, ali su mi se planovi mijenjali iz sata u sat. Puno sam htio, a činilo se da je nemoguće sve to spojiti, pa sam se trebao odlučiti samo za jednu lokaciju i nju pošteno odraditi. Imao sam priliku kronološki sve odraditi od početka do kraja, dakle pofotkati ulazak Airbusa Croatia Airlinesa u hrvatski zračni prostor odnosno dobrodošlicu našeg kontrolora letenja, pa sam htio trčati na aerodrom ne bi li ulovio doček na njemu pa trk na trg u masu i onaj pravi grande finale. Međutim za ulazak na aerodrom se trebalo akreditirati najkasnije do 11h pa onda na užarenom asfaltu čekati do 14h sati slijetanje Airbusa. Dakle tu bi već izgubio priliku s kontrolorom i ne bi stigao do trga. Onda sam pak kombinirao pofotkati kontrolora i trk na toranj u koji ne trebam doći 2 dana ranije, ali ni onda ne bi stigao na trg. Na kraju sam se kao što vidite odlučio odmah krenuti do Jelačić placa bez presinga pa odraditi kak se spada.

Naoružao sam se s dva aparata (1DX MK II i 5D MK II) na koje sam stavio telac i fiš (fala kumić), a ostatak opreme ostavio na grbi pa put centra od Srebrnjaka gdje sam mudro ostavio auto ne bi li izbjegao gužvu u povratku.

Već u dolasku smo saznali da avion kasni sat vremena i da imamo vremena u miru fotkati okolnu atmosferu i gužvu koja je bila ogromna. Dosta toga je bilo zagrađeno ogradama i moglo se kretati samo uz akreditacije, pa sam se morao malo prošvercati da opalim fotke i s one strane ograde, ali nisam ulazio u ograđeni box ispred pozornice.

Vrijeme je odmicalo, već mi je bilo sunca, a avion s našim Rusima u pratnji 2 MIG-a je tek prošao iznad naših glava. Još se nekako držim idem okolo naokolo, u masu, kroz masu, ali vidim da tu kruha nema. Tako vatrene neću vidjeti niti na videozidu, a budimo realni zbog njih sam došao. Svaka čast ovoj ludoj ekipi okolo, ali nogometaše se čeka. I dalje škicam sve okolne visoke zgrade i gledam se uvaliti u neku od njih, ali su gužve prevelike i to sve odbacujem kao nemoguću misiju.

Još malo krilim okolo, srećem razne poznate ljude u toj masi, ali kad sam vidio da je već 17h i da se pržim preko 3 sata, a da su nositelji srebrne medalje još satima udaljeni potpisujem poraz i pakiram opremu. U tom trenutku činilo mi se da sam jedina osoba koja je išla od trga, a ne prema njemu. Ali bez alkohola u krvi, hrane u želucu i s laganom dehidracijom govorim sam sebi da ipak nisam toliki nogometni obožavatelj da poginem na vrućem gradskom asfaltu. Prolazim kroz masu koja očajno traži spas na sparkiranoj cisterni s pitkom vodom i omamljen nastavljam koračati do prvog tramvaja koji će me ovom prigodom besplatno prebaciti par stanica. Rekli bi neki ljudi “Vidiš kako nama Milan sve da”.

Da skratim priču, dolazim doma, otuširam se, a naši još ni blizu trga. Gledam taj prijenos i ne vjerujem. Nigdje komentara, nigdje muzike, slika skače, kadrovi pucaju. Na trgu i dalje bez koncerta, Fodor i Riđan forsiraju jedno te isto (a što će jadni) jer programa nema. Već prolazi i 7 sati, lagano se i mrak sprema, a oni još nisu stigli. Internet već puca od šala i pošalica vezano za kašnjenje. Ali dečki se na busu zabavljaju dok je masa u deliriju, a to je jedino važno. No sve staje kod vatrogasaca na Savskoj jer se čini da su dečki ipak morali na piš pauzu, a bogme niti ruta u centru nije bila slobodna za prolaz busa.

Ostatak znate, Vatreni su na trg došli oko 21h, mrak je pao taman za fanatično dobru atmosferu uz baklje, vatromet i svjetla i konačno su se popeli na pozornicu. U tom trenutku Zagreb gori i povijest je stvorena. Političara nije bilo kako je i najavljeno, ali zapjevala je klapa, Grdović, ali i MPT koji je eto opet bio kamen smutnje. Koliko shvaćam dečki su inzistirali da Thompson bude s njima cijelo vrijeme i tu pomoći nije bilo. Probao je Frano nakon Lukine želje da Marko otpjeva još jednu pjesmu povesti neku navijačku, ugasili su i matricu, na kraju i mikrofon, ali sve je ipak završilo sa slavujskom verzijom Geni kameni.

Domaći ljudi su u svom gradu ostali uskraćeni za neku svoju pjesmu, pa se tako nigdje nije mogla čuti “Vraćam se Zagrebe tebi”, “Serbus”, “Pozdrav stari gospodine” ili bilo koja od prekrasnih zagrebačkih pjesama. Bilo je vremena i prilike za sve, ali od programa nismo dobili ništa.

Sad kad se euforija smiri, kad sjedne to da smo postali nogometna velesila, sjetite se da ste bili na trgu kad se povijest pisala. Ali također se sjetite i gdje ste bili kada nije išlo, kada repka nije bila ova prava, kada su se bojkotirale utakmice, kada je Maksimir zjapio poluprazan ili potpuno prazan, kada se na Rujevici Luki vikalo “Siti se Luka”…jer kako ona stara kaže “lako je biti general poslije bitke”.

Kreće Liga nacija i kvalifikacije za Euro, pa nemojte do tada zaboraviti na ove (ili neke nove) dečke koji će opet trebati vjetar u leđa.