Nakon sela i gradova bio je red da se vidi i malo prirode. A bila je i Gospa koja je u Francuskoj također državni praznik i većina toga je zatvorena pa se ovaj izlet činio idealnim.Po preporuci mnogih jedna od najboljih lokacija u toj regiji je kanjon rijeke Verdon iliti Gorges du Verdon.

Nije nam bio baš usput, jedno 2 sata vožnje od naše kuće, ali nije to kraj svijeta, a izgledalo je jako lijepo na fotkama pa smo se odlučili provozat. Put je bio malo zavojit, ali nije bilo potrebe za stajanjem i povraćanjem.

Prva stanica nam je bilo umjetno jezero Sainte-Croix u koji se ulijeva rijeka Verdon. Put vas vodi iznad jezera preko mosta s kojeg s jedne strane puca pogled na plažu i jezero dok je s druge strane visoki kanjon koji podsjeća na scene iz Gospodara prstenova. Voda je nevjerojatno čista, tirkizne boje i kad gledaš dole s mosta dođe ti da odmah skočiš u nju. Al ipak je život bio malo važniji pa smo ostali na mostu. Kanjon i jezero su ispunjeni turistima u čamcima i pedalinama te plivačima.

Vrijeme nas je također poslužilo pa je pogled bio još fascinantniji. Kad je nesretniku pored mene pao poklopac od objektiva u to veliko plavetnilo odmah su mi se noge odsjekle pa sam još čvršće primio aparaturu dok sam snimao s obje strane mosta sa svim mogućim objektivima.

Na turističkim fotkama sam vidio neki vidikovac, jedna od najviših točaka s koje se vidi kanjon, pa smo sjeli u auto kako bi upoznali okolinu i došli do vidikovca. I dalje idu zavoj za zavojem, ali je to u biti cesta koja sa hrpom hair pinova mami vozače, pogotovo motoriste kojih je bilo podosta jer što ima ljepše od prekrasne prirode i slobodne jurnjave po zavojima. Naravno da su se svako malo i sjurili ili pentrali oni biciklisti koji kao da su pobjegli sa Tour de France.

Cijelim putem ćete naći dosta malih ugibališta/vidikovaca, ali ih većina gleda samo na planine koje jesu prekrasne, ali smo mi tražili vodu.

Kad je došlo vrijeme za kavu stali smo u Hotel de Grand Canyon koji se nalazi odmah uz cestu i pretpostavljali smo ima pogled. Pri ulasku me malo štrecnulo kad sam vidio interijer u stilu Prepuštovec osamdesetih. Strahove je potvrdila teta koja bi obukla plave borosane da ih ima kod njih. Kumići su naivno naručili Cafe au lait i naravno dobili odvratne nepitke čarapuše dok sam ja iskusno naručio nešto manje odvratan espresso, a žena juice. Uz to su još došla 4 home made kolača. Zašto sam to sve specificirao? Zato jer smo navedeno platili prokletih 38 €, a u natezanju ko će platit su dobili i 2 € nagrade za te otrove, interijer i uslugu. Nismo uzeli točan račun, ali okvirno je to 75 kn po glavi za kavu i kolač. Sjekirom u glavu..sred čela.

Birtija ima lijepi pogled, ali brate ne vrijedi toliko.

Nakon toga slijedi još puno vožnje, do vidikovca na vrhu. Naravno da je po putu do gore počela padati kiša uz jaki vjetar i osjetno zahladnjenje. No nije bilo za očekivati da ćemo odustati od fotkanja samo zbog malo oluje. Ubrzo smo za trud i nagrađeni jer kiša kako je došla tako brzo je i otišla i ostavila pročišćeno prekrasno nebo.

Ne znam koliko je točno visok, uglavnom se spominje oko 700 m, te da je to drugi kanjon po veličini na svijetu, naravno nakon Grand Canyona, ali čitao sam ja to i za kanjon rijeke Tare. Očito svaka država ima svoj kanjon koji je drugi na svijetu :)

Nakon guštanja na vidikovcu smo se uputili doma i opet putem uživali u prekrasnim provansanskim krajolicima.

Kao što vidite mi smo se odlučili za penzionersku verziju, ali Gorges du Verdon nudi puno više, pogotovo ako ste nemirna duha. U prekrasnom okruženju možete nabaciti rafting, planinariti, sjuriti se sa montićem po brdima, hodati po žici između stijena, penjati se po stijenama, bacati se s most, paraglajdati.. ma nema da nema. Svakako posjetiti.