Nakon gableca u L’Isle-sur-la-Sorgue uputili smo se prema Aix-en-Provenceu bivšem glavnom gradu Provanse. Gdje god sam čitao, koga god sam pitao, svi su govorili da se treba otići ili u Avignon ili Aix-en-Provence ako želiš posjetiti neki grad u Provansi, ali da je Aix puno simpatičniji, pitoreskniji i da ima više duše od Avignona. Nakon avinjonske kiše bio sam uvjeren u to.

Put je bio uglavnom po autoputu i sve je bilo super dok nismo došli do naplate, tamo nas je pogađate čekao bouchon. Nakon te klasične francuske kretenarija nije nam trebalo dugo do ulaska u grad. Već mi se na prilazu činilo kao da će ovo biti lijepo mjesto.

Opet stajemo u garažu u centru pod nekim shopping blokom dućana i grad odmah dobiva prolaznu ocjenu jer krajičkom oka spazih zagriženu jabuku u svoj svojoj ljepoti. To je kao da restoran ima Michelinovu zvjezdicu. No šalu na stranu, Aix-en-Provence mi je stvarno bio wow odmah po izlasku iz garaže. Baš onako kako sam i očekivao. Grad, a opet sa dušom.

Ispred nas se pojavila najpoznatija gradska fontana La Rotonde  iz 1861. Smještena je unutar kružnog toka pa joj valjda od tuda i ime. U njoj nema da nema, lavovi, delfini, labudovi, žene, anđeli. Biraj.

Sve je puno drvoreda, uglavnom platana, pločnici lijepi, zgrade zanimljive, uličice ispunjene svim i svačim i još sve to okupano lijepim vremenom.

Cours Mirabeau, široka šetnica omeđena drvoredom me podsjetila na Barceloninu La Ramblu, ali s ipak manjim prometom. No i ovdje je sve s jedne strane ispunjeno kafićima, restoranima malim dućanima.

Osim Apple storea vidjeli smo i dućan sa foto opremom, a ja sam zaglavio i u jednoj prodajnoj foto galeriji podmuklog imena Yellow korner. Po ulasku sam htio pokupovati sve fotografije, ali kako su to ipak neke limitirane naklade sa svojim brojem i žigom cijene baš nisu kikiriki. Na kraju nisam odolio i uzeo sam jednu jeftiniju varijantu “Grand Prix de Pau 1949, Fangio Maserati” kojeg je ufotkao legendarni francuski fotograf Jean Dieuzaide. Ta igra me izašla 50 € i sada Fangio čeka neki okvir da ga objesim na zid. Skoro je i Johnny Cash krenuo put Zagreba, ali me moja mudra žena ipak zaustavila.

Okrjepu smo potražili na jednom zgodnom trgu ispunjenom kafićima, a naš mladi garcon je čak znao nabadat engleski i trudio se objasniti sve. A gdje je trg i kafići tu su i ulični zabavljači ili svirači. Nas su zabavljala dvojica gitarista koji su svirali rock klasike sa jamajčanskim naglaskom. A kad već sviraju red je da ih se i pofotka. U putopisima uvijek napominjem da ako fotkate i ubacite malo željeza u škrabicu jer ulični umjetnici nisu pokriveni raznim ZAMP-ovima.

U gradu je naravno i crkva, katedrala čak imena Cathédrale Saint-Sauveur d’Aix-en-Provence poznatija kao Aix Cathedral.

Aix je rodni grad Paula Cezannea koji je zaradio i svoj spomenik kojeg nisam pofotkao jer su iza njega bili nekakvi radovi u tijeku pa je grdo zgledalo. Manje je poznato da je u blizini grada neko vrijeme živjela i legendarna Nina Simone.

Prekrasan dan u dva prekrasna mjesta.