Kad ljudi planiraju put u Provansu prvo im je na pameti lavanda. Upravo ovu biljku će Francuzi plasirati na sve promotivne materijale za posjet Provansi i to s potpunim pravom. Ljubičaste podjednako razmaknute gredice lavande u cvatu na velikim plantažama ili pak na nekoj manjoj livadi uz kamenu kućicu izgledaju stvarno fenomenalno.

Problem nastaje kada te čarolije nema, kada vrijeme ne zna gdje mu je guzica, a gdje glava pa tako u sezoni cvata dođete na već obrštena ili u najboljem slučaju posušena polja lavande. Baš to se desilo nama. Pomno sam gledao raspored rasta i definitivno je sve trebalo biti ljubičasto do sredine kolovoza, ali eto suše, vrućine i ostale ljetne radosti su učinile svoje i ostadosmo mi bez tih fotogeničnih prizora. Osjećao sam se kao Čeh na kišnom Jadranu.

No tu su ipak ostali maslinici, voćnjaci, vinogradi, našlo se i suncokreta, ali proklete lavande nigdje.

Iako sam posjet Gordesu i samostanu Sénanque planirao od početka odlučili smo ih posjetiti čim prije u nadi da će barem pred samostanom biti preživjele lavande zbog svih tih turista koji dolaze vidjeti to mjesto s razglednice. To kameno zdanje uronjeno u ljubičastu šumu lavande.

Samostan je malo udaljen od Gordesa pa smo se odlučili prvo za posjet njemu, a onda po povratku stati u to popularno selo. Put vodi kroz sam centar sela po uskim i krivudavim uličicama, pa onda na izlasku hrpa zavoja uz breg i eto vas pred samostanom.

No već je pogled iz daljine govorio da smo i ovdje popušili, nema ničeg ljubičastog na vidiku. Da stvar bude još gora tamo smo bili točno u podne, a na nebu ni oblačka. Nema goreg vremena za fotkanje, a ni šetnja nije prošla bez obilatog znojenja. No ako su mogli svi oni Azijati, mogli smo i mi.

Nakon parkiranja krenuli smo prema tom mjestu s razglednice gdje nas je dočekala lavanda, ali posušena, pod jakim podnevnim sjenama. Svuda okolo su postavljeni znakovi upozorenja, što o zmijama i škorpionima koji se nalaze u lavandi, a što o zamolbama da se lavanda ne trga. To naravno nije spriječilo svakog trećeg turista da u ruci ima pušlek ovog popularnog grma.

Ulazak u samostan je 7,5 € pa ko voli nek izvoli. Ja ne volim pa nisam izvolio. Bilo mi je draže okolno fotkanje pa čak i posušene lavande u podne.

U dvorištu su popovi stavili štand sa lavandom i domaćim paradajzima i krastavcima sa škrabicom plati kolko misliš da vrijedi. Iako mi se jeo domaći paradajz nisam htio iskusiti božji gnjev u slučaju da sam premalo eura stavio u škrabicu pa sam i od toga odustao.

Opaljeni suncem spuštamo se natrag u Gordes i tražimo obližnji parking. Nalazimo ga za dnevnu cijenu od 4 €. Obzirom na popularnost ovog mjesta i normalan izgled i veličinu parking reklo bi se da je to fer cijena.

Selo ne samo da je popularno nego se nalazi na listi najljepših francuskih sela. Lokalci kažu da se za doživljaj prave ljepote treba doći van turističke sezone kada se u njemu može više uživati bez strke i buke izgubljenih turista.

Čak i u ovakvom turističkom mjestu sporazumijevanje ne teče glatko koliko god se trudili ili čak pokušali nešto na francuskom izgrgljat. Jedva čekam da me neki francuski turist pita nešto kod nas. Bit će samo “kaj veliš?” :)

Ako ipak želite naučiti par osnovnih izraza, učite od kralja svih kraljeva, Delboya..

Bilo kako bilo uspjeli smo dobiti malo vode, odvratnu kavu i kažu dobar quiche i sendvič.

Pri odlasku smo stali i na vidikovac s kojeg puca prekrasan pogled na Gordes i okolno područje. Par fotki, panorama i put kući.