Ove godine je žena došla na svoje za godišnji odmor jer je red došao na toplije krajeve i na dugo planiranu Provansu. Par puta smo pokušavali isplanirati ovaj put, ali je stalno nešto iskrsnulo ili se zakompliciralo no ovo ljeto je ipak bilo francusko ljeto. Dogovorili smo se s kumićima za jedan road trip prema malom selu Saint-Saturnin-lès-Apt gdje smo iznajmili prekrasnu prostranu kuću.

 

Selo je smješteno na nekih pola sata do sat vožnje od većine stvari koje smo željeli vidjeti tako da nam je lokacija bila savršena kao neka centralna točka. Kada smo razmišljali o Provansi u glavi nam je bio odmor od velikih gradova, buke i gužve uz uživanje na nekoj terasi ili pak šetnje po malim selima, a to smo i dobili.

 

Put

I ovaj put smo uplatili putno osiguranje koje će nam svakako postati nešto normalno, ali sam opet zaboravio izvaditi i onu Europsku iskaznicu zdravstvenog osiguranja (EHIC). Ukratko: “Temeljem EKZO, osigurana osoba HZZO-a, koja se za vrijeme svog privremenog boravka na području druge države članice EU iznenada razboli, ozlijedi ili doživi nesreću, ima pravo koristiti zdravstvenu zaštitu koja se ne može odgoditi do njezinog planiranog povratka u Hrvatsku, a na teret sredstava HZZO-a”.

Ona vam neće zamijeniti putno osiguranja, ali će olakšati liječenje u EU (puj puj, jezik pregrizao), besplatna je pa ju je pametno imati uz sebe.

 

Kao što sam spomenuo ovaj put nismo išli avionom nego autom te smo krenuli u ponedjeljak kako bi izbjegli prometne gužve i ubrzali i ovako predug put od 1173 km.

 

Ukupni trošak vožnje je ugrubo iznosio oko 3300 kn, gorivo 1900 kn  i cestarine 1370 kn za otpeljanih 3300 kilometara do Francuske, po Francuskoj i natrag u Zagreb. Puno je to vožnje u autu, sve skupa 50 sati ako brojač ne laže, ali su i kumić i mečka junački odradili posao.

Gorivo je standardno skuplje na autoputima, pa ako vam se da skretat s rute i tank vam je pri kraju možete ušparati više od 100 kn po tanku na manjim pumpama van autoputa. u Italiji ćete također malo ušparat ako si sami točite, a ne čiča s pumpe.

Zanimljivo je kako se strani turisti kod nas odmah bune ako ne daj bože zapadnu u gužvu na Lučkom dok se po Italiji i Francuskoj svako malo nizaju kolone od preko 10 km, a podsjećam da smo išli radnim danom.

Što se cestarina tiče cca 650 km Italije košta 440 kn, vinjeta za jedan tjedan po Sloveniji je 110 kn, a po Francuskoj ćete svako malo upadati u nepotrebne kolone koje se stvaraju na naplatama cestarine koje su postavljene u malim razmacima pa ćete se tako načekati ne bi li ubacili 1,5 € u kovanicama u one njihove kopanje. To je sve tako postavljeno da se kolone stvaraju u tunelima, na bregu, na izlascima i spojevima, uglavnom nešto tako retardirano nisam očekivao. Ako ne znate ni riječi francuskog onda će vam prva riječ koju naučite biti bouchon iliti zastoj u prometu.

Najbolje rješenje koje sam do sada vidio ima Mađarska sa svojim vinjetama koje se mogu kupiti on-line što se prema ovom francuskom rješenju čini kao Sci-Fi film. Zbog tih retardiranih čekanja oko naplate smo izgubili preko 2 sata što je pri ovako dugom putu podosta frustrirajuće i iscrpljujuće.

 

 

Smještaj

Tko god je pratio ovaj blog zna da proklinjem naše iznajmljivače apartmana, a hotele koje si mogu priuštiti ne volim kao takve pa smo i ovaj put naš smještaj riješili preko sve mi dražeg AirBnB-a  gdje smo i ovaj put našli izvrsno rješenje. Kako smo išli u dva para  mogli smo dobiti lijepe smještaje za cijenu dvije prosječne hotelske sobe. Svaki par je izdvojio 650 kn po noćenju i za te novce smo dobili svoju kuću katnicu od nekih 213 m2 sa dvije spavaće sobe, dvije kupaone i 2 WC-a, prednjim dvorištem za parking, stražnjim dvorištem sa prekrasnom prostranom terasom, velikim dnevnim boravkom i velikom kuhinjom.

Kuća je potpuno opremljena sa modernim i novim stvarima, domaćini su ljubitelji mirisnih pomagala tako da svaki kvadrat kuće fino miriše, sve je puno zanimljivih detalja, na terasi će vas dočekati Weber grill, na prozorima su one crne navlakuše da vas ne budi jutarnje sunce ako vam to nije u interesu. Uglavnom ne bi se bunio živjeti u takvoj kući. Štoviše u ovom postu će biti samo fotke kuće i par detalja kako bi dobili dojam.

 

Selo je na 5 minuta hoda, a u njemu možete naći osnovne potrepštine poput malih dućana, mesara, pekare i par lokalnih kafića.

 

Sporazumijevanje

Nije šala ni pretjerivanje, Francuzi ne znaju ili ne žele pričati engleski, pogotovo ne u manjim mjestima. Ali ne da ne znaju nego im je i Hello nepoznanica. Ugostitelji ne znaju reći kava i voda. Kad bolje razmislim moja nećakinja koja je završila prvi razred osnovne škole ima veći fond engleskih riječi od njih. Kaj je najgore niti se ne trude kao npr. Talijani koji će rukama i nogama nešto probati objasniti. Ovi smo svoje grgljaju pa ti pjevaj borbene. A kad ti pokušavaš nešto njihovo izgovoriti ni to ne razumiju jer nešto najjednostavnije poput vode (eau) koja se izgovara ka rastegnuto ou im je također strašno nerazumljivo.

 

Komunikacija izgleda nekako ovako…

 

U većim gradovima odnosno dućanima će i biti neki trgovac koji ipak shvaća da bi vi ostavili novce kod njega pa će progovoriti engleski.

 

Nemoguće je da ne mogu osnovne stvari iskomunicirati na engleskom pogotovo ne mlađe generacije pa mi fakat nije jasno dokle ta zadojenost može ići.

Ako želite kavu to je café, kava s mlijekom bi trebala biti café creme, ali će u većini slučajeva to izjednačiti sa café au lait (kafe o le), odnosno bijelom kavom odnosno velikom splačinom čarapuše. Nije mi dugo trebalo da odustanem pa sam naručivao samo espresso.

 

Toliko za ovaj mali uvod, idem sad odabirat, brisat, preimenovat i obrađivat ostatak fotki koje će se pomalo pojavljivati na ovom blogu.