[blockquote width=’100′]

Ja odoh, fotografije ostaju…

[/blockquote]

 

Jučer nas je u 86. godini života napustila fotografska legenda, dobri duh Zagreba, Marija Braut.

Umiru ljudi svaki dan, bliži i dalji, ali moram priznat da me malo štrecnulo kad sam pročitao prvi naslov na internetu. Čudno je to, osoba ti nije prijatelj ni obitelj, nije ti čak ni poznanik, a opet imaš taj osjećaj da te netko bubnuo laktom pod rebra.

 

Možda zato jer je teta Marija uvijek bila tu negdje, u tatinim pričama koje sam slušao kao mali i malo veći klinac, u zagrebačkim monografijama po stanu, po raznim izložbama ili pak uživo na ulicama Gornjeg grada, na gemištu kod Žnidaršića uglavnom sa nezaobilaznom cigaretom… Ukratko bila je legenda grada Zagreba, baš kao i Đukica, Giovanni i ostali živopisni likovi o kojima pričaju generacije naših sugrađana.

 

Iako nije bila rođena purgerica, naime rodila se u Celju 1929., a u Zagreb došla 1941. za mene je bila baš to – pojam purgerice, kao da je pobjegla iz neke scene Tko pjeva zlo ne misli.

 

Zadužila je Zagreb sa tisućama svojih fotografija koje se na svu sreću čuvaju po muzejima i u arhivu pa neće biti ugrožene kao arhiva Vivian Maier koja je skoro nestala bez da su ljudi saznali za nju.

 

Nije čudo da je Marija Braut postala veliki fotograf kad joj je učitelj bio njen prijatelj, a kasnije i vjenčani kum, možda i najveći hrvatski fotograf Tošo Dabac. Baš on joj je gurnuo aparat u ruke i natjerao ju da ide fotografirati.

 

Nije Marija fotkala samo Zagreb, tu su i razni drugi motivi od raznih hrvatskih gradova uključujući i ratni Dubrovnik pa do Zenice, a potegla je i preko bare pa je ulovila i New York osamdesetih gdje je također snimila bezbroj fotografija i njima definitivno zaslužila nadimak “zagrebačka Helen Levitt”.

 

Zadnjih godina viđali smo ju sa štakom kako sve teže hoda, no i dalje se trudila fotkati sa malim digitalcem koji je dobila od kćeri. Ali ako se ne varam na kraju je ipak završila u staračkom domu jer više ni štaka nije mogla pomoći u samostalnom kretanju.

 

Prije par godina rodila se građanska inicijativa za izradom web stranice koja bi javnosti predstavila djelić Marijinog opusa jer eto grad Zagreb i njegovi kulturnjaci su očito ocijenili da ona nije zaslužila dio gradskog budžeta kojim bi dobila i svoj virtualni kutak. Tako su u ime građana uz pomoć Marije, njenih prijatelja i sponzora stranicu pokrenuli Dražen Kuljiš i Ivan Antunović, a možete ju posjetiti na adresi http://www.marijabraut-foto.hr

 

Snimljen je i dokumentarac Marija hoda tiho, ali nije ga snimio HRT ako ste to na trenutak pomislili nego ekipa iz Kadra 22, ali možete ga pogledati danas na HRT 3 u 21:20.

 

 

Inače, naziv filma došao je od jedne Gumbekove izjave vezane za njeno tiho kretanje kazalištem za vrijeme predstava.

 

Marija je otišla i netko treba preuzeti ulogu zagrebačkog foto kroničara. Zagreb ima puno dobrih fotografa, ali da li netko može popuniti nemirne cipele Marije Braut?

 

Za kraj ću samo citirati Jožu Ladovića, urednika Marijine monografije Moj Zagreb:

 

[blockquote width=’100′]

Marijin Zagreb nije grad utvrđenih vrijednosti i proknjiženih ljepota, on je Marijin. I naš ako to želimo.

[/blockquote]