Taylor Swift nije jedina

Slučaj Taylor Swift VS Apple, odnosno njeno otvoreno pismo ljudima iz Cupertina ne silazi s tapete ovih dana pogotovo nakon što ga je proširio koncertni fotograf Jason Sheldon. On je izvukao ugovore kojima gospodična Swift tjera koncertne fotografe u robovlasničke odnose dok s druge strane sebe gura u ulogu razapetog umirućeg Isusa na križu dok joj Apple pod maskom rimskog vojnika zabija koplje u srce.

Da, Apple kurvinski pokušava ući na tržište streaminga i pojesti konkurenciju pa makar gazio preko leševa. Da li je to čudno i novo u svijetu businessa? Naravno da nije. Ima i u Hrvatskoj jedan striček koji će kupiti i tako uništiti konkurenciju, koji će suradnju s njim uvjetovati suludim odgodama plaćanja itd. Dakle ne treba daleko tražiti slične primjere.

Da li je čudno da se Taylor Swift rukama i nogama bori protiv tih 3 mjeseca gubitka zarada od Apple Music servisa? Naravno da nije i ja ju apsolutno podržavam u toj namjeri. Ali ono što živcira je dvoličnost ove pjevačice koja će s jedne strane srat Appleu kako ponižava i potkrada umjetnike, a s druge strane će se posrat na one umjetnike koji se trude u one 3 pjesme bez fleša nju i njenu mašineriju predstaviti u što boljem svjetlu i pritom se drznu zaraditi koju kunu ili dolar.

Neću sada prenositi cijelo dopisivanje između PR-a od Swift i Jasona Sheldona nego želim ponoviti (jer ovo valjda pišem u svakom postu s koncerta) da si uz Taylor Swift sve više glazbenika daje malo prevelika prava oko korištenja fotografija. Svi se na jednom frontu bore za svoja autorska prava, za tantijeme i sl. pozivajući se baš kao i Taylor Swift na razna poniženja koje trpe kao umjetnici, a onda sa suludim ugovorima s fotografima žele regulirati korištenje fotografija s njihovih koncerata.

Primjera je sve više, a fotke tih ugovora možete lako vidjeti na facebook grupi Music Photographers gdje svako malo neki iziritirani fotograf zakači takvu nebulozu.

Evo nekih divnih primjera.

Ben Harper obvezuje fotografe da fotke s koncerta objave jedino u mediju za koji fotkaju, nipošto ih ne smiju prodavati za neke druge svrhe pa bla bla i onda na kraju kad se izvođaču digne dužni ste mu dostaviti fotografije u visokoj rezoluciji.

Melissa Etheridge nam pak u ruke gura papir kojim nam se smilovala i dala dozvolu za snimanje jedne pjesme, naravno bez fleša, a fotke služe „solely for the purpose of internal archival purposes and absolutely not otherwise.“ WTF?!?! Na zahtjev će ti njena agencija možda odobriti koju fotku za tvoj osobni nekomercijalni portfolio, ali nisu to dužni napraviti dok si oni naravno zadržavaju pravo na besplatno korištenje svih fotografija u sve svrhe koje im padnu na pamet.

Tom Petty će vam uzet fotke za medijske objave, webove i sl. al će pošteno jednokratno platit cifru od 3500$ za fotke unutar CD booka , a ako ide na cover onda se plaća 5000$.

Kiss ugovor počinje uvodom da vam daju prava koristiti fotke članova sa nanesenom šminkom, samo kao dio članka vezan za koncert koji fotkate i to samo za redakciju za koji fotkate, nipošto negdje drugdje. I naravno njima besplatno dajete sve fotke ako to žele.

Aerosmith jako slično samo bez ovog djela sa šminkom. Cheap Trick, Gogol Bordello, Aaron Neville, Jimmy Eat World također.

Umphrey’s McGee su malo šire ruke pa će vam dopustiti fotkanje od 15 minuta u foto pitu, ali i ostatak koncerta iz publike dok god ne ometate ljude koji su kupili kartu. Prava korištenja su copy/paste no njihov menadžment je upućen i u freelance fotografe pa tako njima kaže da uploadaju svoje fotke na njihov flickr account i te fotke onda koristi samo bend za svoje potrebe.

Uriah Heep vam u jednoj rečenici oduzme sva prava i aj bok. Slično razmišlja i Janet Jackson.

Linkin Park spominje nekakvo korištenje od 7 dana, Motley Crue ima ugovor ko da stan kupuješ, Scott Veiland mora prije objavljivanja odobriti fotke, a Greg Lake osim što ti uzme sva prava se može i predomisliti u svezi glede toga da ga fotkaš.

Kao što vidite takvih primjera je bezbroj, odnosno Taylor Swift nije usamljena, svi oni kukaju o svojim pravima dok ovakvim ugovorima gaze tuđa.

No ima i svijetlih primjera u kojima se vidi da nisu uvijek baš sami izvođači kreteni nego tu ulogu preuzima njihov menadžment ili pak organizatori koncerata (uglavnom festivala).

Michael Franti and Spearhead su se tako neugodno iznenadili kad se njihov ugovor pojavio na fejsu Music Photographersa pa se Franti osobno obratio s objašnjenjem.

Jedan od razloga zašto skoro uopće više ne fotkam koncerte je i to sranje sa ugovorima. Ono..nećeš razbojniče. A da stvar bude gora, da ćete morati potpisati ugovor saznate tek kod podizanja akreditacija. Zanimljivo je da fotografi ne dobiju svoj primjerak “ugovora” pa je upitno kolko je to sve legalno. Zanimala bi me i pravna strana te priče.

Pitao sam par puta zašto se ne udruže sve agencije i jednostavno bojkotiraju snimanja ovih razmaženih izrabljivačkih zvijezda, ali se odgovor uglavnom sveo na strahovladu. Naime izvođači se ne zamaraju previše sa tim fotkama i glavno im je da se koncert najavi i rasproda, a mali portali se boje da im se u slučaju bojkota od strane organizatora ne blokira pristup za buduće nastupe.

Bojkot bi morao biti od svih agencija u isto vrijeme i to prije najave koncerta. Tu bi na stranu fotografa trebala stati i redakcija (jer i fotografi su dio redakcij) odnosno i pisani uvod i izvještaj bi trebalo preskočiti. E kad ne bi bilo ni riječi ni slike vjerujem da bi se svi mudri menadžeri brzo otrijeznili.

I zato kapa dole mojim dragim Ircima odnosno Irish Timesu koji je napravio upravo to – bojkotirao je objavu fotografija Taylor Swift uz reportažu njenog koncerta u Dublinu. Dobila je ona dovoljno pažnje s tog koncerta u drugim medijima, ali Times je jasno dao do znanja da nema više zajebancije i toplo se nadam da će sve više velikih medija učiniti isto u bližoj budućnosti.