Oj drugovi jer vam žao, zadnji dvanaesti edinburški post se primakao. Za odjavu još jedna hrpica fotki sa ulice i par nevezanih nabacanih detalja koje je zgodno spomenuti, a nisam prije spomenuo u ovom foto putopisu.

 

– Ako želite posjetiti popularni Military Tattoo to će vas koštati 25£ + 5£ za online naručivanje što je povelika cifra, pogotovo ako idete obiteljski.

 

– Država na svaki prodani whiskey uzme ogromnih 80% poreza pa se tako ovo popularno piće više isplati kupiti u nekoj drugoj zemlji

 

– Nemojte se razmetati svojim znanjem o povijesti Škotske samo na temelju filma Braveheart jer naravno film kao takav je pun rupa, obmana i neistina

 

– Ako je whiskey najpoznatije škotsko piće, onda je haggis sigurno najpoznatija hrana. Haggis je za Škotsku ono kaj je bečki šnicl za Beč. Samo kaj je haggis nekakva kobasičetina smiješana od ovčjih plućica, srca, jetre i ostalih gadosti. Fuj, neću ni razmišljat o tome

 

– 18.9. Škoti će izaći na referendum te odlučiti žele li se odvojiti od ostatka britanskog imperija ili ti o neovisnosti odnosno kako je Mel Gibson vikao Freeeeeadoom. E sad, situacija nije baš tako čista kako bi čovjek pomislio. Naime kako sam prije spomenuo u Škotskoj nije baš tako nelagodno živjeti, nisu kruha gladni, štoviše Edinburgh nije ni osjetio recesiju. Međutim neki su uvjereni da neovisna Škotska može još bolje živjeti pa kao dokaz tome iznose podatke o zaradi. Npr. od turizma godišnje tutnu 6.2 milijarde funti, njihovi proizvođači na izvozu okrenu 15 milijardi funti, u EU imaju najviše top sveučilišta po glavi stanovnika, ukupni prihod od prodaje hrane i pića je 13 milijardi, na kompjuterskim igricama oko 5 milijardi itd. Problem odvajanja je u tome što dosta Škota ipak ne želi kruha preko pogače, nemaju svi muda srljat u nepoznato pa je stanje na anketama kada sam ja gledao bilo 40% za, 40% protiv i 20% neodlučenih. Naravno London ima svoju viziju pa sam tako u razgovoru s jednim čovjekom iz Londona čuo verziju da Edinburgh nije osjetio krizu jer je London pumpao lovu kad je zagustilo. Gdje je istina ne znam, ali me baš zanimaju rezultati.

 

– Vratimo se malo na cugu. Imaju Škoti konja za utrku i na području bezalkoholnih gaziranih gadarija, a zove se Irn-Bru odnosno drugo tradicionalno piće kako mu tepaju. To je u biti gazirani narančasti sok kojeg kupuju ko ludi. O njegovoj popularnosti je valjda dovoljno reći da se u Škotskoj prodaje bolje od Cole i Pepsi.

 

– Kad pomislite da znate engleski dovoljno za običnu svakodnevnu komunikaciju samo probajte popričati sa nekim Škotom, a da se ovaj ne trudi usporiti i gutati riječi. Shvatit ćete da ništa nećete shvatiti. Tako sam ja bezuspješno pokušao pričati sa tetom u dućanu koju nisam razumio niti jednu jedinu riječ. Druga krajnost je bila u nekoj robnoj kući gdje je prodavač vidio da sam stranac pa je usporio do razine da sam pomislio da je mami pao glavom na beton kad je bio mali. Onda je još ubacio ruke u to sve i otvarao usta tako jako da sam mu vidio mandule. Petica iz zalaganja, ali ipak malo bolesno.

 

– Žao mi je da ne igram golf jer Škotska je domovina golfa sa oko 500 terena pobacanih po cijeloj zemlji.

 

Camera obscura

 

Ovo je trebao biti post za sebe, ali kako je došlo do nesporazuma u dogovoru tako sam nekim čudom izašao van bez aparata pa sam u ovom čudu fotkao samo iPhoneom.

 

Cameru obscuru smo ostavili za zadnji dan jer kao ne da se njima ići tamo, pa to je možda za klince itd. Na kraju su nas terali van nakon zatvaranja.

 

No ajmo od početka. Nedaleko od dvorca nalazi se ovaj muzej ili kako da to nazovem. Nema toliko veze s fotografijom kako ime sugerira nego više sa optičkim iluzijama. Upad je paprenih 13 funti. Za početak se penjete na krov gdje čekate kratki uvod o Cameri obscuri u posebnoj sobi. Dok čekate bacite pogled s krova na grad bilo golim okom ili postavljenim dalekozorima. Pogled je stvarno fascinantan čak i po kišnom vremenu koje je nas ulovilo.

 

Ubrzo ulazimo u sobu koja je u biti camera obscura i u kojoj imamo malo predavanje. Naravno svjetlo u prostoriji se gasi a kroz toranj zgrade kroz malu rupu ulazi svjetlo koje pada na špigl postavljen pod 45 stupnjeva i pada dole na projekcijsku površinu, odnosno bijeli drveni tanjur. Time dobivate live projekciju Edinburga na površinu ispred vas, a momak koji vam to sve objašnjava lagano rotira „kameru“ i tako kružimo gradom. Vrijeme je bilo kišno i sivo pa je i slika bila nešto mutnija i bez previše kontrasta, ali kaže da inače može jako čisto i lijepo izgledat.

Nakon toga se kat po kat spuštate do prizemlja, a na svakom katu neke lude optičke iluzije i igrarije.

 

Za zagrijavanje tu su one plazma kugle, pa fore iz Kviskoteke i ostalih enigmatskih časopisa, a onda kreću razni špigli, pa fotkanje vaše sjene na zidu, pa onda velika-mala osoba u istoj sobi ili pak najobičniji sanduk na kojem piše opasan teret ili nešto slično, a na njemu mali otvor za glavu. Naravno ja gurnuo glavi čekam da nešto vidim, a tamo samo mrak. Onda sam skužio da mi je glava naslonjena na neko krzno da bi nakon toga čuo disanje neke zvijeri i osjetio topli dah. Ubrzo se počneš sumanuto smijat jer si se u biti usrao od straha.

 

Ali pravi epileptični horor počinje u onim prokletim labirintima od špigla sa stotinama boja i svjetla. Nije baš za paničare i klaustrofobe. Al definitivno najgora i u biti najgluplja fora je neki tunel sa gelenderom sa svake strane, a po tunelu se vrte obruči svjetla. Naravno poanta ove iluzije je da se kao sve okreće, a u biti stojite. To se čini blesavo dok gledate izvana, ali dok uđete unutra i dođete do pola onda noge klecaju i da nema onih gelendera vjerojatno bi me zbacalo dole.

Uglavnom luda zabava za cijelu obitelj.

 

I to bi bilo to od Edinburgha od mene. Dosta toga smo vidjeli, ali isto tako dosta toga i propustili. Pakiranje, buđenje u 4 ujutro i napuštanje Edinburgha. Ali nije sve tako crno jer krenuli smo za Amsterdam…drž’te gaće :)