Ne sjećam se kad sam zadnji put bio u Pionircu, a već je prvi pogled odao da se gore nije puno mijenjalo još od kad sam se tamo primao u pionire krajem osamdesetih. Dobro, lažem, na zastavi na restoranu je nestala zvijezda i došla je šahovnica. Ostalo još izgleda sablasno komunistički. I dok Mileni baca hrpu love na fontane i slične gluposti, prekrasan komadić prirode trune. I u tu trulež stižu djeca na višednevne izlete. Umjesto da Pionirac odnosno Grad mladih kako se danas zove bude jedna od onih oaza u gradu one barake trunu, restoran je jednako odvratan već desetljećima. Šteta jer ne bi trebalo posebno puno novaca da se taj dio lijepo uredi da klinci mogu uživati bez da roditelji strahuji da im se ne vrate sa titovkom, maramom i knjižicom.

Bilo kako bilo, mi smo se malo pohvalili sa novom Spiderman kapom, potrčali okolnim stazicama, hodali po mostiću, bježali od mutiranih komaraca, presvukli i bacili pelenu, divili se velikim motorima i na kraju se zasladili sladoledom.