Montjuic, brdo iznad Barcelone je meni najljepše mjesto u gradu. Lijepa šetnica, puno stvari za razgledat, prekrasan pogled prema fontanama…milina

 

Za posjet Montjuicu je najbolje izdvojiti jedan dan jer se stvarno ima kaj za vidjeti. Najpoznatije su definitivno čarobne fontane pa olimpijski stadion, muzej Joan Miro, botanički vrt, groblje, palača, dvorac, selo Poble Espanyol…

Na brdo možete doći na više načina. Ako idete pješke to je otprilike pola sata od spomenika Kolumbu do stadiona, možete naravno i javnim prijevozom, hop on busom ili žičarom.

 

Žičara

Mi smo se odlučili za onaj najgluplji, ali zato jer smo mislili da je atraktivan. Taj glupi put je bio uspon žičarom. Mislili smo malo ćemo se voziti, baciti pogled na Barcu iz zraka i časkom doći do brda.
Problem nastaje čim dođete do reda za žičaru. U njemu je uglavnom puno ljudi, ali nije ni to toliki problem koliki je to sto se taj red ne miče bas previše. Naime prvo dole čekate za karte možete uzeti jednosmjernu, dvosmjernu ili samo za lift. Onda ćete čekati na ulaz u lift do vrha tornja s kojeg kreće žičara. U taj lift naravno ne stane previše ljudi pa to sve traje. Kad konačno dođete gore čeka vas novi red. To je red za ulazak u samu žičaru, vjetojatno zato jer postoje samo dvije kabine. U jednu kabinu stane 14 ljudi ako sam dobro izbrojao. Tako da kad ste već gore budete pričekali da se napune barem tri kabine kako bi  došli na red. Sve skupa nam je trebalo sat i pol do ulaska u kabinu. Al napominjem da je donji red bio tek napola pun dakle ako dođete na kraj reda ne gine vam min 2 sata čekanja.
Dok gore čekate možete se zabaviti fotkanjem. Odnosno zabavili bi se da su stakla cista ali ona izgledaju kao majmunara u ZOO-u.
Kada konačno uđete u žičaru molite boga da ne ulazite zadnji i da niste niski jer nećete ništa vidjeti. Punjenje  se vrši na principu do čepa pa tako oni zadnji ljudi koji uđu nisu uz prozor nego u sredini sto je daleko od najavljene romantične vožnje. Dobra stvar je da smo kupili samo jednosmjernu kartu. Sama vožnja traje par min i stvarno nije vrijedna tog čekanja i maltretiranja. Kada izađete iz žičare na miru možete baciti pogled na Barcu i uživati.
Naš odlazak smo tempirali prema tim čuvenim fontanama koje počinju u 21h. Htjeli smo obići više toga, ali smo zbog ovog čekanja morali propustiti neke stvari pa smo se laganom šetnjom uputili prema olimpijskom stadionu.

 

Olimpijski stadion

Tim putem ćete proći i pored muzeja suvremene umjetnosti Joan Miro za kojeg nismo imali vremena. Šetnica je stvarno prekrasna uz sve te palme i friški zrak, a i vrijeme nas je savršeno poslužilo.

Jedan dio stadiona je otvoren pa tako za o€ možete zaviriti baciti pogled i fotku i prisjetiti se kako je to izgledalo 1992. na igrama čiji je moto bio bio „Amigos para siempre“, a čija nas je maskota ovčar Cobi u Picassovom stilu proganjala i nakon igara kroz crtiće.

Izvana možete uslikati i toranj sa plamenikom u kojem je gorila olimpijska vatra. Spektakularno paljenje nije najbolje uspjelo jer je Antonio Rebollo prebacio strelicu preko plamenika pa se vatra upalila pomoćnim mehanizmom. No tada to nitko nije vidio i igre su počele.

Ne znam zašto mi je baš ta Olimpijada 1992. najbolje ostala u sjećanju. Ne sjećam se kaj se zbivalo prošle godine u Londonu, ali Barcelonu pamtim. Pjesmu, otvorenje, maskotu, logo, ono veliko finale protiv Dream teama, spavanje na balkonu zbog nesnosnih vrućina, naše prve medalje na ljetnim igrama, Dražen, Kukoč, Mavrović, Primorac, Šurbek, Ivanišević…

U krugu stadiona je i suvenirnica, ali sam bio razočaran jer je imala običnu robu. Očekivao sam nešto posvećeno baš toj Olimpijadi, ali sam našao sve ono što se nudi na svakom koraku.

Stadionu možete prići i s druge „dvorišne“ strane pa se malo naslikavati. Nasuprot stadiona je poznata dvorana Palau Sant Jordi koja je također odigrala veliki ulogu na Olimpijadi, a pored nje je nekakav telekomunikacijski toranj posebno dizajniran pa ga spominju svi vodiči skoro kao neku atrakciju. Ostatak olimpijskog kompleksa nije dostupan običnom puku koliko sam skužio.

 

Palau Nacional

Pozdravili smo se sa stadionom i krenuli prema fontanama i došli do Palau Nacional. Još jedno prekrasno zdanje izgrađeno za svjetsku izložbu u Barceloni 1929.

Na njenim stepenicama stotine i stotine ljudi…sjede..gledaju panoramu Barcelone i uživaju i prekrasnom zalazu sunca koje je sve okolne zgrade i drveće pozlatilo. Ubrzo kreće i neka lagana kišica pa se nebo još više zaplavilo, a ubrzo se na nebu pojavila i duga pa onda još jedna malo ispod nje. Mislio sam da ću potrgat aparat :) Od palače prema velikoj fontani koja se nalazi ispod su kaskadno poredani mali bazeni koji u tom trenutku na žalost nisu bili ispunjeni vodom.

 

Čarobne fontane

Kad sam čitao opise tih fontana od drugih ljudi stvarno sam očekivao čaroliju. Ali daleko je to od toga. Tisuće ljudi se okupilo oko fontana sa svih strana željno isčekujući prvi show u 21h. Mislio sam da ljudi pretjeruju, ali kad se zbroje oni gore kod palače pa po stepenicama i okolo fontane to je stvarno bila hrpetina ljudi.

Prije odlaska na fontane treba provjeriti na internetima kada rade, jer postoji jedan period i kad su suhe pa da ne bi bilo razočaranja.

Pogodite kaj vas upozoravaju prije fontana. Naravno, pazite da vas ne opljačkaju. I onda se ja opet cijelo vrijeme moram osvrtati oko sebe čekajući džeparoše. Tu je i puno policije koja također vreba okolo, pa znate da ta upozorenja nisu bez vraga. Neki komentatori su čak napisali da se jedina čarolija dešava u vašam džepu – sad imate novčanik, sad nemate.

Mi smo zauzeli poziciju na zidiću ispred kojeg nam je smetalo neko drvo, pa smo brzo nakon početka ipak sišli dole. I opet, niži ljudi u toj masi neće puno toga vidjeti.

Na početku još bilo dosta dnevnog svjetla, ali se i ono gubilo i postajalo sve tamnije, a najljepše je bio onaj kratki period plavog sata.

Kao što rekoh mene fontana nije nešto fascinirala. Zaglušujuća iritantna pop muzika, voda skače kak joj se hoće i nema nikakve veze s muzikom, puno pare, kričavih boja… Ništa posebno.

Ali…ako želite pojačati doživljaj stanite se na plato između palače i fontane pa ćete imati najbolji pogle. Kroz ona četiri stupa ćete vidjeti kako fontana skače, a iza vas još ljepši pogled na osvjetljenu palaču sa kaskadnim vodopadima. E to je pogled.

 

Kad vam dosadi gužva i fontane, spustite se dole do taxija koji će vas za cca 7e odbaciti do Kolumbovog spomenika.