Evo odlučih se napisat koju riječ o fotkanju koncerata. Nije da sam neka stara iskusnjara na tom području, ali imam preko nekoliko koncerata u fotiću, pa ovo u biti pišem da mogu samo poslati link kad me netko opet pita kaj i kako. Kao i za sve tekstove koje pišem i za ovaj ću reći da to nije nikakav pravi savjet ili neko pravilo nego samo eto neko moje iskustvo i zaključci do kojih sam došao, bili oni ispravni ili ne.

 

Fotografiranje koncerata mi je jedna od dražih grana fotografije budući da dok su se moji vršnjaci klatarili po raznim disco klubovima ja sam visio na koncertima. Bili to klubovi, dvorane ili stadioni. Kako sam zavolio fotografiju tako mi je odmah palo na pamet fotkat i koncerte. Ali tu su se naravno pojavili i prvi problemi, a evo i koji.

[separator type=’normal’ color=” thickness=” up=” down=”]

Foto oprema

 

Fotkanje koncerata baš i nije fora za one sa slabijom opremom budući da je svjetlosno dosta zahtjevno, pogotovo u jeftinijoj produkciji. Naravno da se sa svim može fotkati. Fotkalo se prije i na film i dobivali su se genijalni rezultati, ali sa svim napretkom tehnologije smo postali i malo zahtjevniji s tehničke strane.

Može se fotkati sa aparatom Canonove xxD klase ili čak i xxxD, ali mene to više jednostavno ne zadovoljava. Svakako preporučam Full Frame tijelo koje će bez problema progutati ISO 2000 i više, a to je već dovoljno i za one stvarno loše osvjetljene pozornice. Kad sam već prvo spomenuo Canon, moja preporuka je naravno 5D MK II koji je odličan na visokim ISO vrijednostima i koji će sigurno odlično odraditi svoj dio posla. Iako ima jednu manu koja meni osobno smeta, a to je brzina. Naime u rafalu tuče samo 4fps što je dosta sporo. Naravno da je moguće uloviti dobar kadar i ovako, ali eto malo je otežano. Zbog toga bi kao idealno tijelo naveo Nikonov D700 koji sa gripom i baterijom iz D3 bez frke tuče 8fps što je već sportska brzina. Stvarno mi nije jasno zašto Canon nije napravio tu varijantu sa 5D MK II i tako recimo nadjačao D700 budući da 5D ima video.

Na tijelo se naravno veže i neki dobar objektiv koji pušta što više svjetla. Dakle govorimo o objektivima sa fiksnom blendom f/2.8 ili većom. Osim blende važan je i raspon. Prije sam koristio skoro isključivo 70-200 f/2.8 u kombinaciji sa 1.6 crop tijelom pa sam uglavnom izvlačio portrete i krupne kadrovešto mi se činilo zgodno. Taj objektiv sam koristio zato jer nisam imao drugi sa dovoljnim otvorom blende i odgovarajućim rasponom i zato jer su mi se sviđali ti portreti. Poslije mi je jedan kolega otvorio oči kada je rekao da on u biti većinu koncerata fotka sa 24-70 f/2.8. Sada vidim da mi je to u biti idealan raspon. Tim rasponom se može savršeno uloviti atmosfera i svjetla pozornice, a opet se može relativno približiti i za neki bliži kadar ako želimo istaknuti pjevača ili drugog člana benda. Da ne govorim da vam ne treba tako kratka ekspozicija kao na 70-200 čime upijate više svjetla bez da dižete ISO u nebo, pa se mogu izvući lijepe fotke i na tjelima niže klase. Tu naravno dosta toga ovisi i o fotografu, odnosno o njegovoj ruci. Osobno na 200mm ne mogu produžiti ekspoziciju ispod 1/400s dok neki fotografi bez problema slikaju i ispod 1/320s i time naravno upiju više svjetla bez da dižu ISO. Na koncertima se fino može iskoristiti i stabilizacija na objektivu ukoliko ju imate. Uglavnom, ako vam se ruke tresu trebate bolju opremu za oštrfu fotku :-)
Osim ova dva spomenuta objektiva naravno da možete koristiti i ostatak raspona, ali to ovisi o poziciji na kojoj se nalazite.

[separator type=’normal’ color=” thickness=” up=” down=”]

Upad

 

Recimo da imate opremu s kojom mislite da ćete napraviti dobre fotke ostaje vam problem upada. Kako upasti na koncert sa foto opremom? Pa zavisi na kakav koncert idete. Ako idete na neki lokalni bend u prvu birtiju ili neki besplatni open air festival onda nema problema, ali ako bi fotkali neko poznato ime onda dolazimo do većih problema. U dvoranu vas sigurno neće pustiti sa DSLR-om i setom objektiva. Za to trebate akreditaciju. E sad..kako nabaviti akreditaciju je vaš problem. Da li imate frenda koji zna frenda pa vam on sredi ili ćete žicati organizatora ili neku foto agenciju ili glazbeni portal..ne bi se štel mešati.

[separator type=’normal’ color=” thickness=” up=” down=”]

Pravila

 

Ako ste dobili akreditaciju ili upali na neki manji koncert vjerojatno će se dogoditi nešto od ovoga.

Kod manjeg koncerta u nekom manjem klubu neće biti tako rigorozno i postoji mogućnost da ćete ostati cijeli koncert negdje blizu pozornice i lagano fotkate.

Ali ako ste na većem koncertu onda slijedi slijedeća procedura. Nakon par kilometara šetnje okolo dvorane jer nikad nitko ništa ne zna reći konačno dobivate akreditaciju i sa ostalim fotografima čekate upute i nekoga ko će vas voditi do pozornice i natrag.

Organizacija će vam odmah napomenuti da imate pravo slikati samo 3 pjesme ili 10 minuta, ali uglavnom je limit na 3 pjesme. Ima i jedan pozitivan primjer kad nas je Giboni zvao da ostanemo još jednu pjesmu fotkat, a jednog fotografa je čak pustio i pored sebe na pozornicu. Ali to sam samo jednom doživio.

Druga napomena je da se ne smije fotkati sa flešom, što mi je i logično, a i ljepše je kada se lovi atmosfera od rasvjete.

To je u grubo to iako se zna zalomiti da vas zahebavaju oko toga di ćete stajati, te nemojte ispred ovog zvučnika, te nemojte smetati ovim ljudima ili pazite da ne zaklonite ovu reklamu i sl. Sve u svemu fotografe se nagura u taj foto pit koji ja zovem tor i onda se kao stoka tamo grčimo i naguravamo te tri pjesme gdje pokušavamo uloviti što više i što bolje. Meni osobno je u toj gužvi dosta nezgodno mjenjati objektive jer pazim na njih budući da nisu od redakcije nego sam ih skupo platio, pa ja to sve u torbi radim.

U toj gužvi u foto pitu pazite na druge fotografe. Nemojte juriti ko muha bez glave, sagnite se ispod objektiva ako prolazite nekom pred njuškom, nemojte klatarati kao da ste sami.

Na nekim krupnim zvjerkama vam daju da potišete papir kojim svečano izjavljujete da nećete objavljivati fotke nigdje osim u tim novinama za koje radite. Tako sam ja fino popušio Leonarda Cohena, a naravno na njemu je bila najbolja rasvjeta koju sam vidio, definitivno je najveća zvjezda koju sam slikao i meni jedan od najdražih pjevača i sad o tome mogu samo pričati jer ne smijem van s fotkama.

[separator type=’normal’ color=” thickness=” up=” down=”]

Redari

 

Ne volim generalizirati i vrijeđati ali redari su stvarno problematični, da li na koncertima ili na sportu ili gdje god. Nitko niš ne zna, slijepo se drže neke informacije koju možda imaju iako je ona kriva, većina vas ne zna uputiti ni na ono najosnovnije, tipa gdje je press ulaz. Stoje tam ko panjevi. Pred pozornicom su isto nefleksibilni kao da smo kriminalci, a ne fotografi. Ukopa se i ne miče se iako mu je glava u objektivu. Malo profesionalnosti ne bi škodilo. Al moram pohvaliti i jednu ekipu, ali ne znam koja su firma. Tamo je jedan čovjek uvijek zadužen za fotografe i fino objasni, popriča, vodi nutra i van – sve 5.

[separator type=’normal’ color=” thickness=” up=” down=”]

Mogući problemi

 

• Divljanje svjetla je ono kaj vas može izluditi, pogotovo ako slikate u manualnom modu. Taman podesite na trenutnu rasvjetu, a oni ga odjednom na refrenu kresnu još miljon dodatnih u svim bojama. I ode vama fotka u spaljevinu. E zato je dobro poznavati bend i pjesmu i jednostavno očekivati nešto takvo. Ili je kao pametnije rješenje kojeg ja naravno ne koristim prebaciti fotić na neki od programa koji će se prilagoditi toj novonastaloj situaciji. Ali ja jednostavno ne mogu tako slikati. Na manuali znam na čemu sam i tako se i pripremim. Automatici jednostavno ne vjerujem jer ne može aparat znati kaj ja hoću. A čak i da prilagodi postavke tome što ja želim, nisam siguran da ću ja to iz ruke moći okinuti. Npr. Stavim da mi je aparat na prioritetu blende i odjednom sfali svjetla, a aparat spusti ekspoziciju na 1/60s. I onda nema teoretske šanse da ja to na npr. 200mm okinem iz ruke. Ili digne ISO na 3200 a moj aparat to očajno prikazuje. Onako znam na čemu sam i to je to.
• Drugi problem vam može biti gurkanje ili nečija glava u kadru. Vi taman složite kadar, a kolega do vas malo cimne i uđe vam pol njegove glave u kadar. Ali dobro tu su manji problemi.
• Slijedeći je npr. otežano fokusiranje. Recimo da je neka sporija ili depresivna pjesma, a pozornicu obasjava tek par lampica i aparat jednostavno ne može fokusirati. Vi bi htjeli uloviti malo te atmosfere ali jednostavno nejde. Uvijek vam ostaje prsten za ručno fokusiranje ili čekanje do paljenja više lampi.
• Na manjim koncertima odnosno koncertima u klubovima gdje nema posebni foto pit vas jednostavno ekipa može klepiti usred sve sreće koju proživljavaju na koncertu ili vaš skupi aparat mogu počastiti sa pol litre piva, sa ili bez čaše. Naravno ako ste u masi onda se i vi klimate s njom pa je i vjerojatnost za oštrom fotkom manja. Upravo zbog toga ja nejdem na koncerte u klubove iako je tamo atmosfera za fotkanje odlična. Ali baš ne želim riskirati skupo plaćenu opremu za par fotki.
• Jednom sam doživio i da smo smjeli slikati prvih 10 minuta, ali je prvih 8 bilo skoro u totalnom mraku. I onda ti nešto uslikaj u 2 minute :-)
• Jako zeznuto zna biti kad recimo mislite da ćete biti ispred pozornice u foto pitu, a oni vas bace na kraj dvorane. I onda vam 200mm izgleda kao širac. Doživio sam to dva puta i ne želim ponovno.
• Fotkanje u bircevima može biti traumatično iskustvo jer tamo se zna desiti da jednostavno nema nikakve rasvjete. Osuđeni ste na 2-3 žaruljice i to je to. Dakle ili ISO dignuti na miljon ili slikati s flešom i ubiti atmosferu. Naravno nije baš nužno da ćete ju ubiti, moguće je koristiti i malo fill up fleša ali ne i u tako lošim uvjetima.

 

Iako su vjerojatno može puno pričati na ovu tematiku, najvažnije je iskustvo. Slikati slikati i samo slikati.

Evo i nešto mojih koncertnih ulova..