“once there was a time
when no man had ever touched the earth
all that has been built was balanced
and so was man’s birth
come with me
and you’ll see…”

Iz Killarneya smo se uputili prema mjestu u Irskoj za koje su svi rekli kako je nezaobilazno, najpoznatiju irsku turističku lokaciju – Cliffs of Moher.
Kako sam već spomenuo, prema klifovima smo se uputili ne preko Limericka, nego do rijeke Shannon koju smo preplivali trajektom. Trajektom koji vozi oko 15-20 minuta i košta 18 eura. U vožnji se baš i nema što za vidjeti i slikati, neki truli svjetionik i to je to.
Na drugoj strani Shannona vožnja postaje gadna. Na početku je još OK, ali onda kreće valjda najgluplja cesta po kojoj smo se vozili. To je dvosmjerna cestica, ali je jedva dostatna za jedan auto. S obje strane je visoko žbunje i ima puno uspona i padova koji još više otežavaju vidljivost. Najveselije je kada dođe auto iz drugog smjera, pa krene provlačenje. Naužival sam se straha na toj cesti za koju mi se činilo da nema kraja. Kad smo došli blizu našeg B&B, stal sam u neko dvorište da moja gospođa pita susedu jesmo li blizu. I dobro da sam tamo stao jer su taman krave išle na pašu, pa su blokirale cestu. Prizor za krepat od smijeha. Krdo krava juriša po uskoj cesti, a za njima trči gazda i pes.

Naš B&B Moherheights je bio blizu pa smo se sparkali, upoznali sa gazdaricom i hitili stvari u sobu. Kućica je stvarno lijepa sa prekrasnim pogledom i sa kravicama samo pol metra od auta. Budući da je bilo sunčano i lijepo, odlučili smo da ćemo odmah krenuti do klifova koji su desetak minuta vožnje od naše kuće.

Kolko smo skužili ne plaća se sami upad u krug klifova, nego je parkiralište nešto skuplje.
Dolazak pred klifove stvarno oduzima dah i definitivno ih treba vidjeti barem jednom u životu. Teško je fotografijama prenijeti taj fascinantan dio prirode. Teško je skužiti da su na ovom turističkom dijelu klifovi visoki oko 200m. Teško je prenijeti i onaj zvuk atlantika koji se lomi o stijene, ma to se jednostavno mora doživjeti.
Kada od parkinga krenete prema klifovima, prvo ćete proći pored Cliffs of Moher Visitor Experience, ali mi smo stigli dosta kasno, pa je bio prazan tako da ne znamo kaj se tamo nudi.
S lijeve strane će biti valjda najljepši dio klifova, poznat sa puno razglednica i bilo čega vezanog uz Irsku. Taj dio gleda na jug, prema Hag’s head.

S desne strane se nalazi O’Brian’s Tower, kojeg je lokalni šerif O’Brian sagradio 1835. g. kako bi služio kao vidikovac.

Vrijeme je bilo zadovoljavajuće pa smo odmah prionuli fotkanju. Natukli smo kadrova sa svih mogućih strana i ispucali krdo fotki.

Ja sam naravno pokušao i panoramu okinuti, ali na žalost nikako nisam uspio. Sunce je bilo prejako, a pozicija dosta nepovoljna za panoramu, plus moje neznanje na tom području… i rezultati nisu baš očaravajući.

Problem i jedino razočaranje kod klifova je taj da iako su dugački oko 8km, u biti se nemate gdje šetati po klifovima. Napravljena je mala šetnica od tornja prema jugu koja završava ogradom s natpisom „Private property“, a pored nje se nalazi spomenik za sve poginule na klifovima. To je bio dosta veliki demotivator, pa se unatoč tome što smo vidjeli da su ljudi prelazili i taj dio pa se šetali uz sami rub klifova, mi nismo odlučili na to. Budući da smo pero laka kategorija i da je vjetar dosta jak, a teren ne tako ravan, nismo htjeli biti još jedna recka na spomeniku.

U okolini ima i zanimljivih malih gradića odnosno sela. Mi smo tu večer posjetili Lahinch koji se nalazi uz ocean i stvarno je slatko malo mjesto. Ima dosta pubova pa neće biti problema s klopom, ima i plažu koja privlači i surfere, a ima i poznati golf teren. Općenito u Irskoj ima dosta golf terena iako ne kužim kako im se isplati igrati po tom ludom vremenu.

Poslije sam pročitao da su oko Lahincha dosta opasne morske struje i da na plažama u pijesku znaju vrebati one otrovne ribe (Weever fish).
Jednu večer smo stajali uz ocean i dok je supruga samo uživala u zvuku, vjetru  i pogledu, ja sam se borio sa plastišom da okinem koji noćni snimak sa dugom ekspozicijom. No vjetar, konstantno špricanje po objektivu i preveliki mrak koji je otežavao fokusiranje su mi zadali dosta muke pa baš i nisam postigao ono što sam htio.

Drugi dan smo se uputili do Doolina, sela koje je poznato po tradicionalnoj muzici, ali smo se nakon probijanja po uskim cesticama ubrzo okrenuli i vratili natrag, jer Doolin baš i nije velik i nema se ništa posebno za vidjeti. Naravno i tu je golf teren.

Kasnije je vrijeme bilo lijepo, pa smo se odlučili na šetnju oko sela i na proboj drugim putem do klifova kako bi se možda uspjeli prošetati uz njih.
Vrijeme je bilo fakat prekrasno, baš kao i seoski pejzaži oko nas. Kravice, lijepe kuće, kričavo zelena trava, klifovi u daljini, lagani vjetar, ma prava idila.
Iako smo pokušavali doći do klifova, ipak nismo uspjeli jer su na jedinom zemljištu koje je vodilo do tamo bili nekakvi rafovi i bageri su nam blokirali put :-(

Zadnji dan kada smo odlazili, još jednom smo osjetili tu nevjerojatnu irsku opuštenost i dobronamjernost. Nakon doručka sam zamolio gazdaricu da mi da šifru od neta da se mogu spojiti sa laptopom, koju je ona naravno bez razmišljanja dala, ali je samo napomenula da to radimo u kuhinji jer mora pripremiti sobu. Nakon nekog vremena gazdarica i gazda su nas pozdravili i rekli da moraju nešto skočiti do grada, ali da mi samo ostanemo koliko želimo i da poslije samo zalupimo vrata. Dakle pustili su totalne strance da im sjede u njihovoj kući gdje je sve na dohvat ruke. Malo smo zastali u nevjerici, ali smo prihvatili ponudu i ostali još malo. Na kraju smo zatvorili vrata i otišli dalje.

Irci – moraš ih voljeti :-)