Hvala ti Debeli. Hvala ti što si još jednom uspio povezati mlado i staro, muško i žensko, pijano i trijezno. Ali u biti, nikad nisam niti sumnjao u to. Đole je takav, pokrenut će i najteži  kamen na koncertu u ta 4 sata, bilo da to uspije sa svojim baladama,  mađaricama, pošalicama ili onim panonskim pogledom.

Dugo sam iščekivao neki njegov koncert. Na moju veliku žalost pobjegli su mi svi oni kultni koncerti u Kerempuhu, a skoro se to desilo i sa Arenom. Ali eto ispala je najbolja moguća situacija. Fotkanje i koncert. Vrijeme radnje otprilike isto kao i prvi njegov koncert na kojem sam bio prije…ne mogu vjerovat , 8 godina. Taj koncert nikada neću zaboraviti, a niti izlazak iz dvorane na Trg sportova gdje je padao snijeg koji se isparavao po našim zakuhalim glavama, ali to nam nije ni najmanje smetalo. Sa smješkom onako hipnotizirani smo hodali bez jakni iako je vani bio lagani minus. Đole nas je grijao.Od onda sam ga lovio i po Opatiji, pa opet Zagrebu, pa Mariboru da bi ga sada upecao u prepunoj Areni.

Došao je u malo promjenjenom sastavu, izgubio je The Unfuckablese, ali je doplovio sa Panonskom mornaricom. Iako je u biti sve na Đoletu, već sam se navikao na ulet maestra Ignaca Šena, sa svojim širokim osmjehom i zlatnim zubom i moram priznati da mi je malo falio.

Prvi djelić koncerta sam proveo u foto pitu gdje sam proživljavao pravu agoniju. Nisam se mogao odlučiti da li da fotkam ili dignem ruke i zapjevam u glas sa Debelim. Ali uspio sam se sabrati jer fotkanje traje samo tri pjesme, a koncert ipak malo duže. Zadnji put je na istom mjestu ispred mene stajao jedan od najvećih svjetskih kantautora, Leonard Cohen, ali ovaj vrckavi kantautor iz Novog Sada ga je i više nego dostojno zamjenio.

Nakon kratkog fotkanja moram se rješiti foto opreme jer se s njom ne smije biti u dvorani. Barem ne smijemo mi koji imamo malo veće kalibre iako svi ljudi snimaju sa kompaktima ili mobitelima. To je mali problem jer unatoč tome što je Arena velebno i moderno zdanje, nema neku sobu za fotografe gdje bi mogli bez straha ostaviti opremu dok pogledamo koncert. Ali tu je uskočio kolega fotograf koji je pomogao oko skladištenja opreme. Hvala Dejane.

Ne znam točno koje sam stvari propustio…vidjet ću poslije po forumima. Glavno je da na ovim maratonskim koncertima svako nađe nešto za sebe, iako uvijek postoji mogućnost da nije baš onu vašu pjesmu odsvirao. Ali kad izbrojite četrdesetak pjesama na koncertu, morate biti zadovoljni.

Mogu ja pisati 3 dana i sto stranica teksta ispisati, ali neću moći opisati tu atmosferu. To se mora doživjeti. Taj izlazak na pozornicu pa ushićenje, taj kontakt s publikom, mandarine i plišani zečevi koji nikad ne izostaju na Neki novi klinci, tuga i vraćanje u stvarnost kad svira Odlazi cirkus. Đole je uveo i novinu u svoj koncert, osim već spomenute mornarice. Ima semafor kao na tekmama koji pokazuje koliko pjesama će odsvirati u bisu. Mogu samo reći da je nakon ionako dugog koncerta dizao 2×5 i 1×3 pjesama… Neopisivo.

Za kraj mogu samo ponoviti onu staru…pričat će djeca o svjetlima arene.