“And if I could I’d build a wall around old Donegal
The north and south to keep them out, my god I’d build it tall
Casinoes, chicken ranches, I’d legalize them all
We’d have our own Las Vegas in the hills of Donegal
Yeah!! Las Vegas in the hills of Donegal”

Slijedeća točka na karti Irske bio je Donegal, grad na samom sjeveru Irske, ali još uvijek u Republici Irskoj. Iako nas je onaj dragi čiča iz suvenirnice u Kilkennyu začuđeno upitao „Why Donegal?“, mi smo svejedno otišli i u taj dio. Išli smo po preporuci Jamesa i Liama, a i slike koje smo vidjele su nas mamile. Na našu žalost, nebo nad sjeverom nam nije dozvolilo da taj dio vidimo u punoj ljepoti. Kiša praktički nije prestala padati ta dva dana koliko smo bili gore.

Sam grad Donegal i nije neka ljepota, pogotovo ne po takvom vremenu. Nema niti puno nekih atrakcija za razgledavati, ali u Blizini je Donegal bay, sa prekrasnim plažama, tu je i malo ribarsko mjesto Killybegs za koje smo prvi put čuli u pjesmi The Boys of Killybegs koju je Liam pjevao. A definitivno se ne smiju propustiti klifovi koji nisu toliko poznati kao Moher, ali su još viši i skoro jednako lijepi.

Donegal smo brzo preletjeli, što zbog vremena, što zbog nezanimljivosti, pa smo se svako malo sprdali i vikali „Why Donegal“. Donegal bi se mogao prevesti kao tvrđava stranaca, što se odnosilo na Vikinge.
Ljubitelji oktana ga znaju kao zadnju stanicu WRC-a 2009. i po Donegal International Rallyu.

Hranili smo se u zgodnom restorančiću Blueberry koji nije skup, a ima dosta toga za ponuditi. Jedino se ranije zatvara što može biti problem. U biti se sve dosta rano zatvara.

B&B u kojem smo bili je stvarno prekrasan, sa super pogledom. I opet. Šteta zbog kiše jer nismo mogli sjediti na terasi i  uživati u pogledu.

Drugo jutro smo pokušali skovati plan da odemo do Killybegsa, pa do nacionalnog parka, pa do klifova, ali kiša je toliko pljuštala da kad smo došli do Killybegsa, jednostavno nismo mogli izaći iz auta. Jednostavno se nije isplatilo toliko pokisnuti. Zatim smo odlučili krenuti prema Glenveagh nacionalnom parku koji je prema navigaciji bio udaljen oko sat i pol, pa smo se nadali da će do tamo kiša prestati. Vozili smo se oko sat vremena, ali se udaljenost nije smanjivala, a bogme niti kiša.. Đurđa je pokazivala da imamo još sati pol do tamo, pa smo zaključili da to nema smisla, pogotovo po ovoj kiši po kojoj se neće dati šetati. Okrenuli smo se i zaputili prema klifovima iako nismo točno znali gdje su.

Putem smo stali na nekim plažama iako je vjetar šibao kao lud, ali je svejedno bilo prekrasno. Glavno da je pljusak prestao. Onu sitnu kišu nismo doživljavali.
Na prvoj plaži nam se pridružio i razigrani labrador koji je jurio po tom mokrom pijesku, a usput se i pokakao od sreće. Vjetar je postao toliko jak da me pijesak koji je nosio toliko ispikao po ruci pri pokušaju skupljanja školjki da sam brzo odustao. Na vrijeme smo pobjegli i krenuli dalje.

Druga plaža kod Malin bega je stvarno posebna što najbolje opisuje ova panorama.

Nakon nje smo krenuli dalje i na nekom dijelu konačno i vidjeli znakove za klifove na što je moja gospođa ushićeno uzviknula „Sliabh Liag“. Ubrzo smo stigli do parkirališta i vrata koja su blokirala put prema gore. Ostavili smo auto i bacili pogled na info tablu na kojoj je pisalo da do vrha po toj cesti ima oko 2-3 km. To bi bila idealna šetnja da vrijeme nije bilo tako odvratno i da taj vjetar nije toliko ludovao. Malo sam zabrinuto razmišljao kako ćemo, ali smo uskoro vidjeli da ljudi otvore ta vrata, prođu s autom, pa ih zatvore i nastave gore prema vrhu. To smo uskoro i mi napravili i našli se ne jednoj od najgorih vožnji u našem posjetu Irskoj. Sama cesta nije toliko loša, asfalt je normalan, nije ni toliko uska, ali je vjetar toliko puhao da se jadan Peugeot toliko ljuljao, a s lijeve strane provalija samo takva. Cesta nema nikakve ograde, kiša pada, magla, vjetar, zavoj na zavoju… ma katastrofa. Došlo mi je da se okrenem, ali to nije bilo moguće i morali smo produžiti do vrha.

Kada smo stigli, nije mi bilo žao. Scena kao iz horor filmova. Ogromni klifovi izranjaju iz oceana, a vrhovi im se ne vide od silne magle i oblaka. Vjetar luduje, hladno za poluditi..ma fakat nešto strašno. Cliffs of Moher prema ovim klifovima izgledaju tako pitomo. Ovi su skoro 3 puta viši od Mohera. Negdje sam pročitao da su ovo najviši morski klifovi u Europi, a negdje da su 6 po redu. Nemam pojma kaj je točno.
Htjeli smo se uputiti u šetnju prema vrhu, ali smo brzo odustali jer nas je vjetar stvarno bacakao i nije nam se dalo ići u nepoznato. Pogled nam od magle i nije daleko sezao, pa stvarno nismo znali što nas očekuje gore. Volio bih se vratiti tamo i upoznati ovo čudo prirode po lijepom vremenu kada bi bila moguća i šetnja po njima. Iako i ovo je bilo nezaboravno iskustvo.