Nedavno sam uz pomoć Rite ugasio dvije svjećice 4 i 4 na bezglutenskoj torti iz Spara koju sam nakon toga ja većinski proždrao pa mi je bilo zlo. Možda je razlog muke i to kaj su mi te godine kao klincu predstavljale duboku starost, a sad mi se tu rugaju s ove tvorničke torte. No patnje mladog Ivice nisu bitne za ovaj blog, bitno je to da sam shvatio da sam otprilike u ovo doba prije 20 godina kupio svoj prvi digitalac kojim je krenula moja ovisnost. Nisam se mogao drogirati jeftinim drogama kao ostala djeca i družiti se sa dr. Sakomanom, ne, ja sam se odlučio na skuplje droge i razne doktore s foruma, news grupa i ostalih močvarnih područja interneta.

20 godina je skoro pola mog života. Pola života ja teglim foto opremu gdje god da krenem. Dragi Lastane, jesam li ja normalan? Pa nebitno jer biti normalan je dosta rastezljiv pojam. Bitno je da je to bilo 20 godina zabave, stvaranja uspomena, druženja i da…20 godina trošenja novaca na japansko kineske proizvode koji nas čine sretnima. 

Nešto što je krenulo kao daj da imam nešto za okinut godišnji, završilo je kao prekrasan hobi, kao izvor zarade, kao ključ koji je otvorio vrata raznih sportskih događanja, koncertnih dvorana.

Od birtije do Arene

Mladost nisam provodio po kako se to tada zvalo diskotekama u koje su zalazili tzv. šminkeri nego po klupicama i koncertima. U životu nisam išao negdje plesat, ali su koncerti bili redovno na repertoaru tako da je odlazak u foto pit bio jedan prirodan nastavak.

U samim počecima se nisam mogao nadati da ću ikada moći fotkati koncerte, a kamoli da će mi jedan od prvih koncerata biti James Brown u Ciboni, a predgrupa Dino Dvornik. Tada nije bilo toliko portala i mogućnosti za infiltriranje na scenu pa se moralo više rukava potezati da bi se uguralo među one prave fotiće u pitu. Ali nije bilo ni toliko fotografa, pa je to nekak funkcioniralo. 

No da bi redovno došao do malo većih koncerta trebao sam odraditi i one malo manje da bi se napravio neki portfolio ili barem koja fotka kojom možeš žicati akreditaciju. Malo to baca na ono kad u oglasu svi traže ljude s iskustvom, a nitko ne razmišlja kako će oni bez iskustva stvoriti to iskustvo. Za fotografiranje koncerata su tu meni poslužili razni ulični koncerti i koncerti po birtijama di ti još plate pivu da nekaj pofotkaš. Tako sam npr. napravio OK fotke Jamesa Cannona & The Sinnersa na irskom festivalu na Zrinjevcu, poslije se upoznao sa njima, još poslije ih nakon pubovskog druženja i ugostio doma i pratio po birtijama van Zagreba u kojima su svirali,  a još poslije sam Jamesa fotkao u Tvornici kad je bio gost svom tati i ostatku Dublinersa na njihovom obljetničkom koncertu.

Uglavnom malo po malo, pa sam dogurao i do prve Arene u kojoj mi se ukazalo božanstvo u obliku Leonarda Cohena. Poslije su tu bili uvijek aktualni Depeche Mode koji su me opet izuli iz cipela, pa sam ovjekovječio i Deep Purple, jedan od najvećih bendova ikad u Djedica Editionu.

U konačnici nisam fotkao tisuću koncerata, nego sam imao luksuz biranja onog što me zanima, a to je ispalo jako dobro jer nisam svakodnevno jurio u svaki klub na svaki koncert pa u tom procesu izgorio tako da i dan danas to volim i imam želju otići na koncerte.

Športnik Pepek

Iako sam za sport zainteresiran kao i bivši ministar Dabro u srednjoj školi, fotografiranje sportskih aktivnosti mi je jedno od dražih. Tako sam se u ovih 20 godina svega nafotkao. Sve je krenulo s automobilizmom kojeg sam i prije pratio, a onda se proširilo na sve gdje su me pustili i za kaj sam mogao nabaviti akreditaciju. 

I opet kreneš s nekim sportovima na otvorenom koje nitko ne gleda, poput američkog nogometa na lokalnom igralištu, pa nekih manjih dvoranskih natjecanja, biciklizam… Onda se opet uvališ u akreditacije i odjednom si na Snježnoj kraljici, stojiš na brdu u snijegu cijeli dan i pitaš se kaj ti je to trebalo, ili juriš na Hanžek nakon posla da bi tamo stajao na kiši ostatak dana, svađaš se sa reflektorima Maksimira dok se repka bori za prolaz na svjetsko ili europsko prvenstvo ili pak Dinamo igra Ligu prvaka. Onda se malo odmoriš u nekom blatu Savrščaka dok čekaš da te vozni park Sancta Domenice izbombardira kamenjem. Drugi dan si u Areni i shvaćaš da fotkaš europsko prvenstvo u pazi sad…mačevanju. Kad se dogodi jedan od važnijih dana za hrvatski automobilizam, organiziran je WRC, dobiješ upit za službeno fotkanje, odbijaš ga zbog posla i potrebne enormne angažiranosti oko snimanja odeš civilno i snimiš drek. 

Fotografiranje sporta je užasno zabavno i dinamično i često nagradi sa zanimljivim fotkama. Upravo zbog tih mogućnosti dvorana, stadiona, otvorenih prostora, šuma, ulica, bude zanimljivo i drugačije i u pravilu nikad nije dosadno. Odnosno može biti dosadno ako si zadužen samo za fotkanje Dinama na Maksimiru, ali ako kao ja imaš slobodu biranja onda je zabava zajamčena.

No sport je dosta tehnički zahtjevan, želiš što bolji i veći objektiv, što brži i moderniji aparat, a to sve košta, jako puno. I kako to biva baš tu se ne zarađuje previše pa se teško može pravdati najnoviji aparat i najduži objektiv. E da, može te pogoditi lopta u glavu ili opremu, može nešto doletiti s tribina, može te pogoditi kamen kojeg auto lansira ili čak i cijeli auto, može se košarkaš zaletiti u tebi dok nemoćno sjediš kod koša, ne želiš pomisliti kaj će se desiti ako disk malo krivo ode, ili ako se previše uguraš u ring sa šircem. Vremenski uvjeti poput sunca, kiše, snijega, vjetra također znaju biti zabavni. 

Ne, taj je skak’o i na guske i na patke

Sport i koncerti su bile moje ajmo reći glavne aktivnosti, ali u biti fotkao sam skoro sve. Bezbroj puta sam jednostavno šetao gradom i na blogu izbacivao serijal Zagrebancije. Životinje u zoološkom, na livadi, u zraku, šumi su isto tema koja mi je vrlo draga. Fotkanje hrane i pića je još jedno zanimljivo polje koje sam dotakao i koje povremeno odradim iako bi se trebao tome i više posvetiti. Fotkanje interijera može biti zanimljivo pa i čak financijski. Naravno ako dobijete neki “babin apartman” onda sva fotografska sreća pada u vodu čak i uz financijsku injekciju, dok moderni i lijepo uređeni prostori mogu biti zabava. Stock fotografija je bila zabava jedno dugo vrijeme dok nije postala prezasićena i potplaćena, a danas i nagrižena AI-em. Vjenčanja pak nikad nisam volio, ali sam i to probao da ne bi bilo, baš kao i studijsku fotografiju. Putopisna fotografija je zakon, ali uz dijete i prenapučenosti po većim gradovima, krađe i ostalo postaje malo naporna. Plane spotting je još jedna zanimljiva grana fotkanja, ali uz naše nepristupačne i nezainteresirane aerodrome to je malo teže popratiti s nekim guštom. Ostaju poneki lokalni aeromitinzi i eventualno neki najavljeni letovi zanimljivijih aviona. 

Uz moju hobističku fotografiju na “pravom” poslu me zapalo da mi se u opis posla doda i fotografija, pa tako fotkam i kontrolu leta, odnosno kontrolore, simulatore, toranj, avione, radare, tehniku, razne sastanke, posjete predsjednika, političara, vojnika, klinaca, novinara…

Buđenje osjetila

Od kad sam se počeo baviti fotografijom počeo sam više “širiti oči”. Više toga mi je počelo privlačiti pažnju. Svaki detalj je postao važan, svaki pomak oblaka, svaki ton svjetla, svaki čovjek na ulici je postao zanimljiv dok je aparat u ruci, svaki glupi detalj je postao potencijalni kadar, svaka građevina je postala zanimljivija. Tu se razvilo i neko foto strpljenje oko čekanja odgovarajućeg svjetla ili čekanja neke grimase na licu sportaša ili da neki slučajni prolaznik uđe u kadar koji sam zamislio. Stvari zbog kojih bi prije mislio da sam lud ako bi pomislio na njih.

Svi ti kadrovi mi nekako ostaju zapisani u glavi pa bez problema kroz neke brze scrolove hrpe fotografija odmah prepoznajem svoju.

Možda je to buđenje osjetila nekad prenaporno običnom smrtniku jer svako malo na ulici moram zastati, sve moram fotkati, sve podesiti prije, dobro svjetlo ne smije proći neiskorišteno… Ali to je njihov problem :)

Oprema

Uz iznimku prvog digitalca, Olympusovog idiota, oduvijek sam na Canonu pa su mi tako kroz ruke prošli 20D, 7D, 5D MK II, 1DX MK II i R6 MK II uz razne objektive.

Na poslu pak koristim Nikon tako da sam Canikon mutant što se toga tiče. Još kad dodam Mac/Win kombinaciju privatno/poslovnog kompjutera moglo bi se reći da sam fotograf bez predrasuda.

Foto stil

U ovako dugom periodu ljudi se obično profiliraju i razviju neki svoj stil međutim ja nisam osjetio potrebu za niti jednim jer zašto bi npr. fotkao samo sport i propustio svu ostalu zabavu. Stil također nisam razvijao jer opet nemam potrebu imati fotke na isti kalup, odnosno obradu na isti kalup da bi netko u brzom scrolanju po društvenim mrežama mogao odmah reći “e to je onaj Drusany”. Nekad ću na koncertu ako stignem raditi i duge ekspozicije, nekad ću posuditi fish, nekad klasično portret-široko snimat, nekad će mi se sprdnut neku tekmu provući kroz vintage film filter, nekad pak grad napraviti u c/b..sve ovisi o trenutku, raspoloženju i samoj fotki.

Profi foto karijera?

Jesam li razmišljao o tome u 20 godina? Jesam. Ali isto tako sam više puta odustao. Živjeti od fotografije bi značilo da bi se morao prihvatiti i grana koje meni nisu zanimljive i u kojima bi morao izaći iz svoje comfort zone, a te grane su vjenčanja, eventi i slične stvari za koje možeš dobiti neke novce. Fotografirati sport izvan agencije u kojoj si na platnoj listi ili još gore koncerte i očekivati zaradu stvarno spada u klasu optimist. Postoje tu naravno i interijeri, hrana, product, možda koncerti za agencije, ma ima toga, zaradilo bi se, ali… Otvaranje obrta bez majstorskog ispita je čarolija, dobivanje istog je glupo i besmisleno i ne znam jel uopće izvedivo bez muljaža. Otvaranje firme mi je onako podosta mučno uz ove naše administrativne zavrzlame. Odjednom se neki lijepi hobi koji želiš pretvoriti u zaradu pretvara u noćnu moru. Odjednom moraš postati sve što ide uz malo poduzetništvo, moraš znati sve zakone i smicalice, zadovoljiti sve inspektorate koji umjesto da pomažu čekaju da napišeš krivo slovo u računu i sl. Ako te to ne pokoleba i ako to svladaš moraš graditi brand, baviti se marketingom, boriti s klijentima, slušati glupe zahtjeve, obrazloženja zašto kasne plaćanja, zašto bi rušili cijenu. Moraš dizati kredite za opremu i biti stalno u toku sa svom tehnologijom. Baviti se s glupim društvenim mrežama. I na kraju balade ostane ti najmanje vremena za fotografiju oko koje si kao pokrenuo ovu priču. 

Tako da sam ja više puta razmišljao o profi vodama i više puta odustao s istim zaključkom – ne treba mi to.

Možda se jedino odlučim na profesionalno pokretanje tužbi za krađu fotografija jer tu se bolje zaradi nego kod običnog odrađivanja posla. Internet je velik, pokradenih fotki je puno pa tko zna..

Gdje su nove fotke?

COVID-19 era je zaustavila moju foto karijeru, pogotovo onu sportsko/koncertnu jer događaja jednostavno nije bilo, a ono što je postojalo je bilo jako limitirano za fotkanje pa se nisam ni trudio. I onda kad napraviš neku dužu pauzu sve malo zamre. Kad se tu dodaju neke zdravstvene tegobe zbog kojih sve više odustajem od događanja za koje treba akreditacija, pa onda klinku od 8 godina, pa taj posao koji ti uzme trećinu dana, pa neko manje zasićenje fotkanja istih stvari, pa želja za nedostižnom skupljom opremom koja bi me potakla za neke nove sportske avanture i dođemo do toga da je fotkanje svedeno na minimum. 

No želja nije zamrla jer prošle godine sam kupio i novi mirrorless aparat i par zanimljivih objektiva, laptop, pa se moram reorganizirat i vidjeti kako fotkanje prilagoditi svojim mogućnostima i tempu koji mogu pratiti jer u toplini svog doma se može snimit mala kapljica vode u čaši kao i maglica gore u svemiru. 

Zato gruntam kako što bolje iskoristiti novi macro objektiv kojim mogu fotkati doma. Možda ću pokupovati malo rasvjete i dodatnih gluposti pa se tome posvetiti više. Već neko vrijeme planiram malo proučiti i astro fotografiju, kupiti neki tracker pa dok pijuckam kavu na balkonu snimiti nešto deep spacea. Uvijek mi ostaje i serijal Zagrebancija, šetnja zoološkim sa 600tkom, priroda, sport na ulici poput maratona, biciklističkih utrka i sl., poneki koncert ako se dočepam akreditacije.

Možda danas nisam u stanju popratit svjetsko rukometno prvenstvo u Areni, ali u suradnji s kolegom koji je na terenu radim live obradu fotografija tako da sam još uvijek na neki način povezan. 

Uglavnom ne odustajem, samo se reorganiziram za sljedećih 20 godina :)