Who the fuck is Baby Lasagna? To su se pitali valjda svi kad su čuli da će on kao prva rezerva na Dori zamijeniti širim krugovima isto tako nepoznatu pjevačicu koja se odaziva na ime Zsa Zsa.
Sjećam se da sam zbog blesavog imena išao pustiti tu pjesmu, dao joj šansu desetak sekundi, zatvorio i pomislio “majko mila još jedna od onih praonica mozga koje klinci slušaju”. Poslije sam čitao da je dečko pobijedio pa sam hoćeš nećeš čuo pjesmu preko nekoliko puta. Nakon toga ti ostane u uhu, pogotovo kad ti tvoja osmogodišnjakinja to počne stalno puštati pa nemaš izbora. Onda ti se i svidi jer realno pjesma ima sve elemente zabave i hita unatoč zbunjujućem i na prvu ispraznim imenom.
Poslije sam saznao da je Baby Lasagna kao gitarista bio i u početnoj postavi Manntre, odličnog etno/folk metal banda iz Umaga čiju ste Kišu sigurno čuli davne 2012., a ekipa i danas žestoko praši.
I onda se desi Eurovizija koju sam prvi put u životu pogledao cijelu i psovao svako političko i namješteno glasovanje “stručnih žirija” koji su dali sve za woke pobjedu i na kraju su i uspjeli, ali publika je rekla svoje. Marko Purišić AKA Baby Lasagna i ekipa su sa Rim Tim Tagi Dim razvallii, osvojili najveći broj glasova običnog puka i baš kao i u nogometnoj Rusiji, Hrvatska je osvojila srebro zlatnog sjaja i legenda je stvorena.
4 (četiri) dana nakon finala Eurovizije najavljen je koncert one hit wondera Baby Lasagne na zagrebačkoj Šalati i pogodite što, rasprodan je za 4 minute. Pa je dodan još jedan i još jedan. Čovjek s jednom pjesmom rasprodao Šalatu tri dana za redom! Svaka čast onome tko je nanjušio da će ovo proći i svaka čast svima koji su s jednom pjesmom odlučili napraviti koncert za toliku masu.
Hrvatsku je zahvatilo Lasagna ludilo, svi su pjevali taj keči refren, stvoren je i merch koji se prodaje kao lud, svatko snima neku reklamu koristeći nešto od Lasagne, klinci su na školskoj priredbi plesali na RTTD i dva puta izlazili na pozornicu…ma opći cirkus. Marko je u međuvremenu potpisao sa Universalom, izbacivao singlove, snimao odlične svjetske spotove, i svirao kao lud po Hrvatskoj i Europi.
I onda je došao prvi dan Šalate. Vrijeme u Hrvatskoj i Europi je prešlo iz povijesnih toplinskih valova u povijesne kiše i poplave, zahladilo drastično, što je poprilično dobar recept za sjebat koncert na otvorenom, pogotovo kada je tu i dosta jako mlade publike.
No Marko je rekao da nema predaje, pozivao je ekipu da unatoč lošem vremenu dođu na Šalatu, naoružaju se kabanicama i čizmama i da party ne može propast.
Kružile su neke vijesti da je dosta ljudi prodavalo i poklanjalo ulaznice, ali rekao bih da ih nije previše odustalo čak ni na kišni prvi dan. Ja sam fotkao jučerašnji drugi na kojem nas je sreća pomazila pa nije bilo ni kišno ni hladno, a vidjet ćemo kakvi će oblaci danas ploviti nad Šalatom.
Dok sam se taljigao prema Šalati, sve sam više čuo Alena Vitasovića koji je kao predgrupa ha zabavljao okupljene svojim uspješnicama. U jednom trenutku sam mislio da sam skroz prolupao kad sam čuo Purple Rain, ali ipak nije bio problem u meni, stvarno je Vitasović pjevao Princea. Publika se najviše opustila kad je došao Lima Len i s Alen otpjevao Brajde. Istrijani u publici su odvalili i svi plesali pa sam na trenutak pomislio da sam na nekoj auto utrci, možda u Buzetu jer takva čagica na ovakvu muziku mi je poznata samo s takvih druženja. A čini se da je i njima na pozornici bilo zabavno jer je Lima htio i još malo na suho pjevat, al bilo je vrijeme za silazak.
Uskoro fotografi ulaze na svoje prve tri pjesme jer Baby Lasagna je spreman, ali dobivamo i upute da pripazimo jer bit će vatre pa da baš ne ležimo po pozornici u potrazi za dobrim kadrom, tako da nisam previše eksperimentirao s kadriranjem. Ipak mi se nejde na presađivanje kože zbog fotke.
Kad su klinci iza nas vidli da se Marko penje na pozornicu krenulo je paranje njihovih grla i mojih ušiju. Sa prvim taktovima vidio sam da će ovo biti cirkus za pamćenje.
Pozornica ispred nas nije bila jedna od onih s crnom plahtom i zašivenim logom, tu su bili video zidovi, projekcije, odličan detalj sa izdignutim bubnjarom na posebnu platformu, stalno se nešto mijenja, pirotehnika, odličan zvuk i što je najvažnije odličan frontmen i bend multiinstrumentalista ispred nas.
Obično fotkam koncerte bendova koje baš slušam i volim i ovo je bio jedan od rijetkih gdje sam došao na nešto novo i nepoznato i jednom riječju bio sam oduševljen. Napraviti koncert od nekoliko singlova i neobjavljenih materijala uz tako dobru produkciju i toliko energije za svaku pohvalu i primjer čak i onim starijim i ozbiljnijim bendovima. Jer ako vam se ne da, ako ne živite to, onda nemojte ni svirati. Gaže za odrađivanje ili mlaćenje mrtvog konja nemaju smisla. Ovo je pak bilo na posebnom nivou. Da mladi su, da nisu 8 milijuna puta odsvirali nove stvari i ovo im je relativno novo pa je i logičnije da su energičniji i iskreniji od nekih bendova tvornica, ali baš zato ih treba i podržati i gurati naprijed.
Ovo kaj su napravili jučer (pa i prekjučer i danas) je bez pretjerivanja svjetski koncert. I sad zamislite kaj će biti u stanju kad se tu nagura par albuma i još financija za produkciju. Prije bih iskoristio izraz MTV, ne znam kaj bi danas tu mogao staviti, ali shvaćate kaj želim reći.
Ne znam da li se ovaj mišung može staviti pod neki jedinstveni žanr što je možda i odlična stvar kako bi se izbjegla repeticija koja može dovesti do dosade.
Iskreno mislio sam pofotkati te prve tri pjesme i koju sa strane, ali ono kaj se događalo ispred mene me jednostavno nije puštalo doma, čak mi je došlo da zaplešem, a oni koji me znaju su svjesni da sam pod mus plesao samo na svojoj svadbi. Eto tolko je to dobro i zarazno bilo.
Osim Baby Lasagna, and I, IG boy, koji su ajmo reći već poznati hitovi tu je bio i friški Biggie Boom Boom čiji refren tako dobro stadionski zvuči da će ovo sigurno biti dizalica mnogih koncerata. Od neobjavljenih odsvirani su meni fenomenalni Deamons and Mosquitos za koje jedva čekam službeni singl. “Demons and mosquitos keep me up, at night. Piercing my skin and my rotten heart, oh yeah” Mislim… Tu je i stvar Stress, opet totalno drugi žanr za rad rukicama lijevo desno, pa onda još jedna dizalica Again Master koja ubija sa dva saksa između. Ma i Catch me if you can te natjera da barem glavu razradiš.
Fotografski malo zajebano jer je sva ta pozadina koja je lijepo bliještala za publiku malo prejako protusvjetlo dok je prednji dio često bio osvijetljen jakim jednobojnim LEDom pa to je to bilo malo naporno i izazovno. I onda još rokne vatra da sjebe ekspoziciju dodatno, a nisam su baš bio u syncu sa vatra majstorom kao npr. na Brkovima gdje sam točno po taktu predvidio kad će biti dracarys.
Eurovizijski hit se naravno čuvao za kraj i to kakav. Uvod u Rim Tim Tagi Dim je bio Orffovski, dramatičan, scary i onda eksplozija cike i vike, plesa, mobitela u zraku, vatre, mačaka koje plešu onaj poznati ples… ma show ljudi moji.
Bis nisam očekivao, ali ipak se i to desilo. Nakon kraćeg dovikivanja publike izašao je bubnjar i na melodici nešto poluzajebantski puhao kao klinac u vrtiću naravno na opće oduševljenje i smijeh publike. I reko ja pa i ovo su odlično napravili, kao nemaju više pjesama pa malo šale za kraj. Al onda je ipak odsvirao uvod od Don’t hate yourself but don’t love yourself too much na što je izašao i ostatak benda i odsvirao i to za sam kraj.
Ono što je najvažnije dobili smo novog heroja za mlađe generacije koji nije isprazna ljuštura, koji ne stvara karijeru tetovažama očnih jabučica, zlatnim zubima, pjevanja o kalašnjikovima, Ferrarijima i kurvama koje nema, umjetnim sisama i izgledom “sad sam izašla iz košnice”, nego su ispod ove dobre zabave, modernog zvuka u svim žanrovima, popularnih efekata i scenskog nastupa “skriveni” i ajmo reći osviješteni i ozbiljniji tekstovi (uz one zabavne naravno). Pa i taj prvi RTTD hit nam govori o odrastanju, napuštanju doma i obitelji, IG Boy se bavi problemom društvenih mreža koje baš ti mladi koriste tako da razvijaju bolest od toga, a tu bi mogli staviti i Don’t hate yourself, But don’t love yourself too much, ono nemojte baš biti suicidalni, ali nemojte biti ni naporni narcisi ili kako kaže ”Toxic positivity and “everything’s okay”, guess what, There’s no possibility of things always going your way”. Again Master sa “I was just a number, Stockholm syndrome” i ljubavna veza u kojoj je očito da je ona druga strana zla, a ti se opet zaljubiš u svog “otmičara”. Uglavnom, poslušajte, pročitajte, zabavite se!
No Comment