Konačno nam je u Arenu Zagreb došao jedan od najvećih živućih kantautora, književnika, pjesnika… Leonard Cohen. Jedan od onih pjevača kojem vjerujem dok pjeva. Nema tu laži i foliranja, svaka riječ je proživljena i prenesena na najbolji mogući način. Pogotovo sada u odmakloj dobi kada mu ju glas hrapav i umoran kao što je bio i Johnnyu Cashu u onoj zadnjoj fazi. Tužno je da ovakva veličina nije uspjela ispuniti Arenu do zadnjeg mjesta, ali kaj je tu je. Možda i bolje tako. Barem znamo da su na koncertu bili istinski obožavatelji.

Nakon klasične zbunjenosti i sprešetavanja u potrazi za pravim ulazom za fotografe saznajem od organizatora da smijemo slikati samo jednu pjesmu i potpisujemo neki ugovor koji nam zabranjuje objavu slika van agencije za koju slikamo bla bla.

Svjetlo je bilo savršeno, a na pozornici par metara ispred mene živuća legenda. I baš kad se sve poklopilo, fotografiranje je bilo ograničeno samo na jednu stvar. Ali tu mojim jadima nije bio kraj jer nismo mogli ostaviti opremu u Areni negdje u sobi pod ključem nego smo se morali snalaziti. U mom slučaju je to značilo da skupocjenu opremu ostavim u gepeku auta u kvartu gdje traženi srpski mafijaši žive slobodno ko ptice na grani i gdje gnjevno lokalno stanovništo buši gume ljudima koji dolaze na koncerte. Nakon jedne sekunde razmišljanja pomirio sam se sa tim da koncert neću odgledati do kraja i da je početna Dance me to the end of love jedino što ću vidjeti od gospodina Cohena. Ostaje mi još jedino nada da ću ga možda slušati u Ljubljani.