Zadnjih godina sam štrajkao s fotkanjem koncerata zbog više razloga, ali ipak te 3 pjesme u pitu me previše privlače pa se u suradnji sa portalom Music box pomalo vraćam u taj red ispred prvog reda. Prošli tjedan sam bio na Let 3 da bi ove nedjelje završio na Texasu.

Nije Texas band koji doma vrtim dok imam glazbeni intermezzo, ali su mi svakako slušljivi, a koncert je bio u malom Domu sportova koji mi je uvijek draži od klupskih prostora što se fotkanja tiče. Dodatni plus je bio i to što je ovo bio njihov prvi nastup u Hrvatskoj. Mislim jesmo vukojebina, ali da u 32 godine postojanja nisu navratili baš niti jednom to je već bezobrazno :)

No ako su kasnili 32 godine na prvi dolazak nisu kasnili ni minute na taj prvi koncert. Onaj ružni digitalni sat u maloj dvorani pokazivao je 21:15 i na stage su se popeli Sharleen Spiteri i dečki i krenuli odmah u glavu s prvim singlom s prvog albuma (Southside), s možda njihovim najpoznatijim hitom I don’t want a lover, a odmah nakon toga Summer’s  son, još jedna hitčina ovih simpatičnih Škota. Ne pamtim takvo šamaranje hitovima u samom startu, ali nisu fulali s odabirom. Publika ih je prihvatila više nego odlično tako da je Sharleen između pjesama stala, upalila su se svjetla, ljudi su vrištali, a ona s osmjehom od uha do uha u čuđenju gledala scenu ispred sebe. Podsjetilo me to na koncert Chucka Barrya 2005. na istom mjestu kada je i on ostao u šoku koliko je dobro bio primljen, a cijela dvorana je bez odmora vikala My ding-a-ling.

U toj kratkoj pauzi kada je bend promatrao razdraganu obasjanu publiku okinuo sam par fotki i tek doma shvatio koliko je tamo starije ekipe bilo, ali ono..starije. Palac gore dinosauri, nije Lisinski jedino mjesto u kojem se možete zabaviti.

Texas nastavlja sa Halo, a ja se bacam po foto pitu, mijenjam objektive, tražim kuteve jer jelte..još ova pjesma i bacaju nas van. U taj strci i vađenju 17-40 iz džepa pomakla mi se ona sklopka ili kako se to već zove koja prebacuje AF/MF. Pomakla se naravno na MF iliti manualni fokus iliti dobio sam hrpu mutnih fotki jer jelte, automatski fokus nije radio što u onoj galami i strci nisam skužio. Al sva sreća da sam natuko miljon fotki pa se nekaj dalo izvući.

I tako završava i treća pjesma, a s pozornice nas krenuo sprdat ženski glas s finim škotskim naglaskom. Maše ona nama, kaže bye-bye, kaže „the photographers are leaving“,“everybody, the photographers are leaving“, a dvorana sve poprati pljeskom i urlicima odobravanja. Dobro, dobro Sharleen, trebat će tebi fotka. Znala si me lajkat na instagramu…