Prekjučer u Splitu je i službeno počelo rukometno ludilo iliti EHF EURO Croatia 2018 iliti pak europsko rukometno prvenstvo. No pravo ludilo je počelo dva dana prije početka natjecanja kada je vjetar razbacao ceradu koja je skrivala nedovršene dijelove Spaladium Arene koja izgleda ružnije i od Maksimirskog zdanja. Kiša, blato, armature, cerade – Croatia full of life.

S druge strane, u Zagrebu se do zadnjeg dana vodila bitka hoće li Arena Zagreb uopće biti otvorena zbog navodnih nagomilanih neplaćenih dugova prema Ingri. Zagrebački šerif nas je uvjeravao kako je sve plaćeno i da će u Zagrebu Hrvatska igrati u finalu te da samo kupimo ulaznice. Na svoj način je na presici rekao i “Ja pozivam Oppenheima da me dočeka pred Arenom, evo zazivam ga jadno, neka dođe baja i kaže Gradonačelniče ne možeš ući u Arenu“. INGRA pak inzistira da tu još ima neplaćenih dugova i prepucavanje se nastavilo, ali očito su se nekako dogovorili.

Bio sam malo razočaran što utakmice skupine Hrvatska igra u Splitu te da bi eventualnim ranim ispadanjem propustio fotkanje naše repke jer do Splita mi se baš i ne isplati potezat, ali bilo je pošteno decentralizirat nastupe Červarovih odabranika.

No nije ni zagrebačka skupina C za baciti. Tu je aktualni europski prvak Njemačka, treći sa svjetskog prvenstva Slovenija, te Makedonija i Crna Gora.

Nisam očekivao neku gužvu niti na tribinama niti na fotografskom dijelu terena u ovoj grupnoj fazi no najavljeno je blokiranje nekih ulica u blizini Arene te preporuka dolaska javnim prijevozom. Još jedan dokaz kako se nije baš kvalitetno razmišljalo dok se gradila Arena. Svaki posjećeniji događaj stvara kolaps oko dvorane, na Laništu te svim prilaznim cestama. Uvijek se rado sjećam izlaska iz pune Ajax arene, lagano uz garaže, malo sporije se vozilo, ali nikakvog kolapsa niti čekanja i trubljenja.

Mediji su redovno dobivali sve potrebne informacije preko Newslettera, napravljen je Google kalendar sa svim zbivanjima pa se i to bez problema moglo pratiti, a dobili smo i poklon paket te bonove za klopu.

Nakon kratkog foto briefinga na kojem su objašnjena pravila ponašanja i kretanja dolazimo do terena gdje se odmah vidi nedostatak stolica za fotografe čak i na ovima utakmicama koje nisu toliko popraćene pa neću ni razmišljati kako će biti nakon grupne faze. Super mi je i detalj gdje nam osoba za fotografe objašnjava zone kretanja, ali da opet sve ovisi o osiguranju što mi je totalna nebuloza. Nije li bilo dovoljno vremena da se osiguranje iskoordinira s ostalom organizacijom pa da nema nedoumica i prepucavanja kada utakmice već krenu.

Za one koji ne znaju službena maskota ja Tor, pas tornjak, a službena pjesma Na krilima pobjede od Indire, još jedno bezlično prenemaganje, daleko od neke navijačke pjesme koju će cijela dvorana odgrmiti. Ovo je više za osnovnoškolsku rođendansku zabavicu, a ne za podizanje adrenalina i drapanje grla.

Prva utakmica Njemačka – Crna Gora nije baš ispunila Arenu, ali je bilo veselo, Njemačka je pokazala svoju nadmoć i na kraju s visokih 32:19 deklasirala Crnogorce. U to ime cijela dvorana je po ne znam koji put zapjevala Sweet Caroline O-o-o.

Slanje fotki je bilo podosta naporno zbog pucanja WiFia i povremenog zagušenja, a kablova koliko sam vidio i nije bilo za bacanje – jedan na našoj strani za cca 8 fotografa.

O preuzimanju akreditacija, loptanja s vrata na vrata i ostalom neću pisat jer nemam toliko tinte, ali unatoč tim nekim propustima sve skupa mi se čini da bi ovo moglo biti jedno dobro prvenstvo, pa ću se potruditi popratiti što više utakmica.