Na zadnju piruetu sam došao privučen dolaskom dviju najboljih klizačica na svijetu, a ove godine je to jubilarna 50. Zlatna pirueta Zagreba. I opet sam stigao samo na gala reviju, ali to je vjerojatno i najljepši dio kaj se fotkanja tiče pa mi nije žao.

Traženje parkinga oko Doma sportova u doba kad nema koncerata niti drugih sportova značilo je da dvorana neće biti prazna. Nije bila krcata, ali za ne tako popularan sport solidna popunjenost.

Galu su otvorile Zagrebačke pahuljice koje su na žalost nastupile pod užasnim žutim i zelenim svjetlima što nije bilo ugodno gledati ni golim okom, a kamoli kroz objektiv.

Nakon njih je na led izašla Meri Marinac, pa nešto najslađe u cijeloj večeri – Gita Živković, mala curica od ne znam koliko godina koje je jurila po tom ledu doma sportova, pa malo padala, ali se odmah uz osmijeh dizala i nastavljala dalje. Nevjerojatno je kako se svi koji padnu dižu s takvom lakoćom kao da su pali u vodu, a ne na tvrdi led. Mislim da bi mene morala dizati hitna uz plač i škrgut zubi.

Ovo je jako dinamičan i zanimljiv sport za fotkanje, pogotovo uz sva ta svjetla jer se stalno nešto događa i ne morate čekati da npr. igrač pretrči više od pola igrališta da vam uđe u kadar. Zato sam i natukao toliko fotki i zato će blog eksplodirati baš kao i moj provider :)

Kako sam imao dosta vremena za eksperimentiranje rezultat je i hrpa fotki s dugom i višestrukom ekspozicijom, a baš te fotke su mi i najdraže u cijeloj ovoj jumbo maxi super mega galeriji.