Sasvim slučajno nabasao sam na neki link na Entrio gdje sam vidio da su u prodaju krenule karte za IJF Judo Grand Prix Zagreb 2017 koji će se održati u Domu sportova. Kako judo još nisam fotkao bio je red da i to probam pa sam tražio prijavu za akreditaciju. Prevrnuo sam cijeli Internet, ali ništa pametno nisam našao. Također su i ostale informacije o ovom događaju slabo pristizale.

Nakon nekog vremena sam vjerojatno slučajno nabasao na link na IJF ako se ne varam gdje je bio neki online obrazac koji sam ispunio i ubrzo dobio informaciju da je zahtjev zaprimljen i da čekam validaciju. Isti dan je stigao mail da je odobren te da je sve proslijeđeno organizaciji turnira.

Kolega je prije pokupio akreditacije pa smo na finalni dan došli s akreditacijama oko vrata na glavni ulaz i kako to uvijek biva pitao čovjeka na ulazu za pravila snimanja, kretanja i ostalo. On naravno ništa ne zna i upućuje nas na one koji su nam odobrili akreditaciju. Ulazimo u dvoranu u kojoj je trajao trening odnosno s olimpijskim pobjednikom Iliasom Iliadisom koji je zabavljao klince, odnosno borio se s njima, no nije imao prevelike šanse jer su ga klinci razbacivali okolo kao krpenu lutku :)

Nakon kratkog fotkanja treninga odlazimo na zrak te se vraćamo prije početka finalnog turnira da zauzmemo mjesto i pripremimo opremu i tu počinje igra „ne znaš tko pije, a tko plaća“. Pokušavamo ući na ista vrata u teren, pokazujemo akreditaciju grmalju u odijelu koji si je činom oblačenja tog odijela postao iznimno važan pa nismo zaslužili ni pogled ni riječ. Ali ajde, ne budi mi naređeno pitam ja njega oprostite možemo ući fotkati. S visine od 2 metra sam čuo samo jedan „ne“. Pokazujem ja opet akreditaciju i objašnjavam da smo mi foto reporteri. Sad sam dobio skoro cijelu rečenicu „nema fotografiranja“. Sad mi ništa nije jasno pa pokušavam izvući još koji detalj al nas kamen koji govori šalje da fotkamo s ograde, ispred ljudi na tribinama. Povlačimo se dok još nismo dobili batina pa mjerkamo od kuda bi mogli okinuti koliko toliko normalan kadar pa pitamo još jednom čovjeka iz organizacije koji nam potvrđuje da nema fotografiranje u terenu ali da možemo slobodno tu stajati i naći si najbolju poziciju i da nećemo smetati ljudima iza. Dok smo tako našli neku poziciju koja nam se činila kolko tolko OK za uvjete u kojima smo se našli prilazi nam zaštitarka i pita da li se mislimo maknut od tuda jer je to VIP zona i da ne možemo tamo stajati. Sad opet upitnik nad glavom, pa razgovor, ali naravno nitko ništa ne zna. Svi znaju samo svoj dio i drugo ne znaju niti ih zanima. Sad smo već na granici pakiranja i odlaska doma, ali kolega odlazi do još jednog redara koji stoji na ulazu u borilište koji kaže naravno da možete ući s akreditacijama i eto nas u žiži zbivanja. No, nisam uspio reći „jebote kakva je ovo organizacija“ već nam je pristupio foto kolega i upozorio nas da moramo imati markere na sebi i ostaviti torbe negdje. Oooo…idemo dalje. Lovimo prvog čovjeka sa akreditacijom organizator koji kaže, da trebali bi ostaviti torbu i uzeti marker, ali dajte ulovite …onog gospodina u tamno plavom odijelu pa će vam on sve dati. I dočekamo mi i njega ali on zove nekog trećeg koji nam konačno daje markere, uzima nam osobne (?!) i kaže da tamo ostavimo foto ruksake. Jedina pozitivna stvar u cijeloj priči je kaj su ovo bili pravi foto prsluci pa se nismo švicali u onoj plastici, a tu si i džepovi za objektive i razne stvari pa ste teoretski mogli isprazniti sadržaj ruksaka u prsluk.

Dakle put do fotkanja vodi preko 7-8 ljudi (ako ne odustanete u međuvremenu) s tim da ih troje tvrdi da se ne može fotkati u borilištu. Ne znam kakva je ostala organizacija samog turnira, ali ovaj foto dio je bio dno dna. A govorimo o najvažnijem judo turnir u ovom dijelu Europe (barem se tako reklamiraju).

Nikada neću shvatiti kako se ovako jednostavna stvar može toliko zakomplicirati i kako se totalno neupućenim zaštitarima daje ikakva funkcija kod odnosa s ljudima.

Jučer je bio finalni dan turnira i borbe za medalje. O judu ne znam ništa pa mi je trebalo da polovim kaj se to zbiva na borilištu, ko tu koga i zašto povlači. Samim tim neznanjem sam natukao ogroman broj fotki sve misleći da će baš u tom trenutku biti neko prebacivanje, let, urlik ili nešto atraktivno za fotku. No takvih fotki je bilo jako malo jer ovo nije baš udarački sport gdje se svako malo može uloviti takav kadar.

No kao da to nije bilo dovoljno turnir je bio održan u maloj dvorani Doma sportova gdje je svjetlo katastrofa (ali to već znate iz prijašnjih psotova), a uz žute tatamije koji su se presijavali po facama i bijelim kimonima odvratne fotke su bile zagarantirane :) Nešto sam pokušavao drljiti u obradi ubijanjem boja, al nije to to.

No dobro, pofotkali smo i to, vidjeli veliku njušku juda Teddyja Rinera, a valjda će i koja fotka biti iskoristiva.