Ovo je odlično prikazana istinita priča četvorice ratnih fotografa u Južnoj Africi za vrijeme zadnjih trzaja apartheida. Vlada je iskoristila Inkatha pokret Zulu ratnika koji su se protivili Mandelinoj politici tako da je u tom ratu poginulo oko 5000 ljudi. Većina ih je umrla na brutalne načine, pobijeni su mačetama, zatučeni na smrt, kamenovani, živi zapaljeni…

Film prati četiri fotografa koji su svakodnevno bilježili kadrove iz tih sukoba. Greg Marinovich, Kevin Carter, Ken Oosterbroek i Joao Silva. Greg i Joao su napisali knjigu po kojoj je i napravljen ovaj film.

Greg u akciju upada kao freelancer, ali nakon što je u redakciju The Stara donio fotografije Zulua iz hostela gdje nitko normalan nije ulazio, dobio je posao i postao dio tima.

Na filmu se vidi koliko je posao ratnih fotografa opasan jer su uvijek u samom središtu akcije i izloženi su kao i vojnici osim što su naoružani aparatima, a ne puškama. Nema tu fotkanja sa 600mm sa relativno sigurne udaljenosti. To je bio i jedan od prvih savjeta koje je Kevin dao Gregu „Forget the long lens bru. Stuff only looks good up close.“ Također se jasno vidi i koliko hrabrosti živaca i koliki želudac moraju imati fotografi da hladnokrvno fotografiraju užasne scene umirućih, mrtvih, mučenja, ubijanja…

Za jednu od tih fotografija Greg Marinovich je dobio i Pulitzerovu nagradu. Za vrijeme nastajanja fotografije je mogao i sam poginuti. Na fotki je prikazan pripadnik suprotnog plemena koji je prethodno premlaćen skoro do smrti da bi zatim bio živ zapaljen. U pokušaju bijega sustiže ga još jedan krvnik i ubija ga mačetom. Ta fotografija je obišla sve svjetske naslovnice, a Greg je dobio Pulitzera i postao slavan.

Stvaranje takve fotografije naravno ima i one loše strane. Jedna od njih je osjećaj krivnje što je hladnokrvno snimao i razmišljao koju blendu staviti za vatru dok mu je sunce iza leđa. Iako je pokušao zaustaviti to mučenje i ubojstvo pokušavajući objasniti da je taj čovjek nevin, dobio je samo hladan odgovor „Nema veze, neka posluži kao primjer drugima“.

Očito je da ne može svaki fotograf raditi ovu vrstu reportaže. Ratni fotografi su ovisnici o akciji i adrenalinu i jedino tako mogu i raditi taj posao. Još jedan lijep citat iz filma: „What the fuck is going on? Who cares, it’s a bang bang.“

Film nam prikazuje i nastajanje jedne od meni najmoćnijih fotografija ikada. Fotku vjerojatno svi znate. To je ona na kojoj se nalazi izgladnjela curica iza koje vreba lešinar. Snimio ju je Kevin Carter u Sudanu  i za nju 1994. dobio Pulitzera. Na žalost pritisak oko te fotografije je bio prevelik i Kevin se par mjeseci nakon dodjele nagrade ubio.

Film definitivno preporučam i sa fotografskog stajališta, a i filmskog i povijesnog.