Ovaj trenutak sam dugo čekao, još tamo od 1998. od predzadnjeg Fiju Briju. Mislim da je tu negdje počela moja ljubav prema irskoj glazbi. Ali tamo je Shane bio sa Popesima, a jučer je na Šalati bila originalna postava Poguesa. Uz Shanea MacGowana tu su bili Jem Finer, Philip Chevron, Terry Woods , Darryl Hunt, Andrew Ranken i Spider Stacy, James Fearnley.

Shane u Irskoj ima status žive legende i prava je šteta što su ga uništili alkohol i droga jer je genijalan tekstopisac i pjevač (kada može pjevati). S obzirom da je sam priznao da je probao viski sa 10 godina i da ga odonda stalno pije, još se dobro i drži za svoje 54 godine. Ni teške droge mu nisu strane, pa me podsjeća na našeg Bareta. Genijalci koju su se previše zaigrali sa svim i svačim i tako umanjili svoj talent.

Poguesi su jedan od onih bandova koje sam poželio čuti i vidjeti dok sam živ. Uz Dublinerse su definitivno najzaslužniji za širenje irske glazbe van granica zelenog otoka. Dublinerse vjerojatno neću vidjeti s obzirom na njihove godine iako sam puno puta slušao Seana Cannona, Wolfe Tonesi su mi pobjegli za jedan dan dok sam bio u Kilkennyu, ali Poguesi su konačno dolijali.

Iskreno, bojao sam se da će koncert biti malo mučan. Shane je navodno malo dotjerao zube, ali ipak jedino kad sam ga čuo da čisto i normalno zvuči je bilo na studijskim albumima. Live snimke su se svodile na njegovo mumljanje uz rijetke naznake razgovijetnih riječi. Tako je na otprilike bilo i na Šalati iako ne totalno nerazgovijetno. Naravno pričat nije mogao. Valjda mu je pjevanje automatika, pa to još nekako zvuči. Iako je zajebao par puta kolko sam ja skužio. Na Rainy night in Soho je malo prebrzo došao na „You’re the measure of my dreams” pa je onda poslije opet ponovio…i tak.

Bend je također imao par falševa i međusobnog lovljenja, ali OK, glavno da se svira :)

Pjevali su i Spider i Phil (Thousands are sailing) dok si je Shane valjda malo odmarao ili popio nekaj. James Fearnley na harmonici je definitivno bio najluđi. Bacanja, skakanja, uklizavanja..showman.

Publika mi je bila dosta rezervirana, nije bilo ono ajmo cijeli stadion, pa da svi otpjevaju barem refren. Mislim cupkalo se, pjevušilo, sa strana i plesalo, ali to mi je nekako slabo bilo.
Šalata se opet pokazala kao odličan prostor za koncerte. Dobra akustika, u centru grada je, a ako ste na tribinama pogled ja idiličan. Iza pozornice svijetli katedrala pored bazeni, vjetar pirka…
Bilo je pravo zadovoljstvo je uživo čuti ovaj legendarni band, a pogotovo one 3 pjesme kada si 2 m ispred njih sa fotoaparatom u ruci i kad znaš da ćeš jednog dana listati te fotke i prisjećati se ove krezube legende. Ali…

Za početak su se organizatori u suradnji sa zaštitarima pokazali totalno nesposobni i neprofesionalni. Obično fotografi uđu u foto pit jedno 15-20 minuta prije koncerta, pa se tamo rasporede, poslikaju publiku, podese aparate… Ali sinoć nas nisu puštali unutra sve do početka koncerta. Poguesi su već izašli, a ovi trupci ništa. I onda je krenuo nasilni stampedo unutra, da bi zaštitar u jednom trenutku kao skočio na nas iako fakat nisam znao kaj je htio. Da li je uopće znao koji mu je zadatak tamo? Prestrašno. Nakon fotkanja nas tjeraju u jednom smjeru, a zaštitar iz tog smjera nas tjera otkud smo došli. Ooo kako smo sposobni i organizirani.

Znam da uvijek kukam kako nešto ne valja oko rasvjete i sl. ali ovo je novi vrhunac katastrofe. Naime iznad Shanea tijekom cijelog koncerta nije bio niti jedan reflektor. Stajao je u totalnom mraku. To je u mom slučaju značilo da neće biti niti fotke za zid koju sam priželjkivao od sinoćnjeg koncerta. Svaka čast kolegama koji su izvukli neke korektne fotke, ali ja sam na 7D sa 24-70 pri f/2.8 i 1/100s morao dizati na ISO6400 da bi mi neka fleka od Shanea pojavila na displayu. Totalna katastrofa. Na žalost nisam ni bend koji je bio relativno OK osvijetljen fotkao previše jer sam pokušavao barem jednu dobru fotku Shanea uloviti. Ali ništa :(

Sve me je sram staviti fotke, ali ipak…pogledajmo.