Iako nisam neki veliki obožavatelj Joea Cockera, ipak sam htio vidjeti još jednog Woodstockovca na pozornici i popuniti koncertni portfolio sa kojom fotkom legende.

Oduševljenje je splasnulo kada sam dobio mail da će fotografi opet morati potpisivati papir kojim se obvezuju fotke objaviti samo agencija za koju fotkaju. Dakle nikakva privatna korištenja.

Koncertnu fotografiju sam počeo raditi iz gušta, a ova papirologija definitivno ubija gušt jer foke kao da nemate.
Da stvar bude još gora, nismo mogli slikati ni standardne 3 pjesme nego samo 2. Jedino je na Cohenu bilo još manje. Ali to nije sve. U tih par minuta pred pozornicom nismo baš mogli stajat gdje želimo, nego samo sa strane. Ne znam točno tko bi umro u te dvije pjesme da smo bili ispred. Ali…ne, nismo dobili set noževa nego lošu rasvjetu. Dođe Joe, a na njemu nema topa, tako da je čovjek bio u nekoj polusjeni.

Kaj se muzičke strane tiče, sve mi je to bilo nekako mlako, bez duše. Ko neki prosječan koncert, a ne koncert legende u odličnoj dvorani. OK, Joe nije mladić, a nije poznat ni po ludom skakanju po pozornici, ali ipak.. Kad se samo sjetim kaj su Chuck Berry i James Brown radili, a još su stariji od njega. Mlakoj atmosferi je doprinijelo i to kaj je koncert bio sjedeći, odnosno na parter su dofurani stolci, a Arena nije bila popunjena do kraja.