KSET, jedna pozornica, dva koncerta. Olovni ples i Goribor. Oni koji prate ovaj blog su mogli zaključiti da sam ljubitelj Olovnog plesa i da se nikako ne mogu načuditi kako ne mogu dupkom ispuniti barem manje prostore. Moje čuđenje se nastavilo i jučer u KSET-u koji se lagano popunio, ali vjerojatno samo zato jer se nakon Olovnjaka čekao Goribor. U metar i pol prostora koji je dijelio pozornicu od prvih redova hrabrih posjetitelja kao da su bili bačene gladne bijele psine koje su publiku držale na distanci skoro do dolaska Goribora.

Stvarno sam očekivao od početka ispunjen KSET s obzirom da sad svako malo čujem i vidim Olovni ples u nekom mediju. Bio to Rolling Stone, HRT-ova Garaža, reklama za zadnji album Nulti dan, neka pjesma na radiju 101… pa bi čovjek pomislio da će se skupiti ljudi za KSET, ali ništa od toga.

Kako mi se čini i dečki su se tek pred kraj svog 50 minutnog nastupa , negdje tamo na Eli opustili odnosno razuzdali, a prije su bili kao na terasi hotela Jadran, kako mi je šaljivo došapnuo prijatelj. E tu je Stipe “puko” i ja sam bio spreman za još 2 sata ovakve svirke, ali ništa od toga. Točno u 22:30 dečki se zahvaljuju i odlaze s pozornice.

“Umesto velikog i opasnog kurca, ja imam napaćenu dušu crnca”, to je definitivno stih koji je obilježio Goribor i koji znaju svi, pa tako i ja koji inače ne slušam Goribor i ovo mi je bio prvi koncert. Stih je odličan iako vjerojatno ima prođu zbog kurca, baš kao što je i Satanov lepi Mario imao prođu kod mase zbog grickanja klitorisa. Masa nije čula onaj dio gdje je Satanova guzica bogato nalazište za koje su bili zaslužni mladi dečkići s kojima je općio. Baš tako ne čuju ni Aleksandrovu jadikovku u ST bluzu o branju celera za minimalac ili odlazak kod psihića i odvikavanje. Divan je primjer bio jučer na ne znam kojoj pjesmi, uglavnom Aco gore umire, a tri nalickane koke u prvim redovima rokaju selfije i krepavaju od smijeha. Takva ekipa je na sreću bila u manjini pa su ostali čilali i patili sa St-om. Ja nisam. Ali nisam ni snimao selfije. Stajao sam uz rub i pokušao shvatiti genijalnost Goribora o kojoj mi moji frendovi pričaju i koja se provlači kroz medija. Nisam ju shvatio.

Goribor je jedan od onih bendova koji mi nikako ne leže, jednostavno ih ne mogu slušat, pogotovo ne na duže staze. Ne mogu reći da su loši, nikako ne smijem reći da su Aleksandrovi tekstovi folerski i besmisleni, dapače ima itekako dobrih dijelova, ali su predepresivni i preosobni. St praktički pjeva svoj život koji nije bio nimalo lak i pri tome je bolno iskren što mi djeluje na psihu, a to mi se pak ne sviđa. Onaj drugi iritantni dio mi je konstatno ponavljanje nekih refrena do iznemoglosti popraćeno raznim solažama što stvarno može biti naporno ako niste u tom filmu. Npr. “Nije da nije tako, a nije ni da nije” i tako 100 puta. U toj repeticiji i soliranju mi se lako izgube dobri dijelovi poput “Ko da smo prokleti, mora nas boleti, tako je suđeno, šta ja tu mogu, da rana postaneš, da mi nedostaješ, kome da kažem to, jedino Bogu” koje Aco na brzinu izrecitira, pa se opet vrati refrenu.

Još jedna stvar koja me odmiče od Goribora je “raštelanost”, ko da svako svira za sebe. Nije to loša svirka, ali mi fali…protok pjesme, zaokružena cjelina.

No ja sam bio jedan od rijetkih promatrača u KSET-u, ostali su iskreno uživali i to je ono važno.

Da li mi je žao kaj sam bil na koncertu? Nije. Da li ću doći na sljedeći koncert? Neću.

Za ljubitelje Goribora tu je drug Buntovnik bez akorda će dati onaj drugi pogled, pogled obožavatelja.

Fotkanje koncerta mi je završilo kako je i započelo. Podboltan na improvizirani šankić uz zid. Naime otpor je bio uzaludan, svjetlo reducirano na minimum, pogotovo na Goriboru natjeralo je moj 5D i na ISO 6400, a dobivao sam samo crnilo. Probao sam čekati da nekaj zabljesne pa da dobijem koju dobru fotku, ali prije bi dočekao Godota nego par sekundi svjetla u KSET-u.