Listajući foto arhivu nabasao sam na svoje prve (digitalne) fotke i shvatio da je prošlo već 10 godina otkad sam se uvalio u fotografiju pa sam odlučio napisati jedan rođendanski post i kratki presjek tih 10 foto godina.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2004

Ne znam točno kada, ali 2004. sam kupio Olympus C-5000, mali digitalac koji me uvukao u svijet digitalne fotografije koja je sad sastavni dio mog života. Nije to bio početak digitalije, ali je bio početak za mene. Jedan mali idiot za jednog malo većeg idiota.

 

Tada nije bilo nekih mobitela koji će napraviti podnošljivu fotku pa je fotić bio jedini izbor.

 

Kad sam ga kupio nisam imao namjeru ništa ozbiljnije fotkat nego ga jednostavno imati pri ruci ako zatreba.

 

A da se vidi moja neozbiljnost i neznanje oko fotkanja prikazuje i donja fotka varaždinskog Špancirfesta i pozornice na kojoj po prvi put gledam i slušam The Cannonse, koje ću u nadolazećim godinama slušati i fotkati još hrpu puta i upoznati se i sa Jamesom i Seanom.

Dakle postavke na automatici, ja malo digao aparat, okinuo i dobio ovo… Tolko o tome.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2005

Početkom 2005. je nekaj kliknulo, zupčanici su se počeli okretati i ja sam počeo kombinirati i razmišljati o nekom malo višem nivou fotkanja i o boljoj opremi. Za to je bilo odgovorno jedno zimovanje na Bohinju gdje sam ispucao dosta fotki i zapitao se kako bi to dobro izgledalo da sam imao neki konkretniji aparat u ruci.

Obično ako za nekaj jako zapnem ja to i ostvarim pa je tako bilo i sa foto opremom.

 

Prevrnuo sam cijeli internet naglavačke, pričao sa dosta ljudi, otvarao i zatvarao financijsku konstrukciju, pa opet čitao i pričao. Jedan razgovor je imao najveći utjecaj na moju odluku. Našao sam se na kavi s kolegom koji je već onda radio za 24 sata i izložio svoja razmišljanja. Zaključak je bio “Ne kupuj jeftino sranje koje ćeš prerasti prije nego otplatiš kredit”. To je definitivno bio najbolji savjet koji sam mogao dobiti unatoč drugim razmišljanjima da je bolje kupiti nešto jeftinije pa učiti pomalo pa onda kupiti nešto bolje ili onoj staroj narodnoj “boj ne bije svjetlo oružje”. Pregrizi, kupi nekaj pošteno, pa će dobra oprema biti dobra i za učenje i dalje za ozbiljnije fotkanje. U to doba je u Canonovoj xxxD klasi bio 350D dok je u XXD klasi vladao 20D. O Nikonu tada nisam ni razmišljao. Kako je kolega na poslu koristio 20D imao sam ga priliku isprobati i tu nije bilo previše filozofije, stvar je bila riješena.

 

Sad je trebalo nešto i našerafit na njega. Kolega iz 24 savjetuje da krenem sa nekim šircem pa s vremenom kupim i neki bolji telac. U igri su bila 2 objektiva. Prvi koji je i on koristio je bio EF-S 17-85 f/4-5.6 IS kao neki all around, a drugi je bio Canonov klasik EF 17-40 f/4 L. Tu sam se već malo duže nećkao jer je ovaj prvi imao tu čarobnu stabilizaciju, ali je bio i EF-S odnosno nije se mogao našerafiti na stare analogne fotiće koje je moj tata još koristio. 17-40 je pak imao taj magični crveni prsten, ali i papreniju cijenu. Iako se ta kombinacija činila kao overkill za totalnog početnika ja sam se ipak odlučio kupiti nešto pošteno pa sam 20D priključio 17-40 koji će se bez problema koristiti i sa ostalim aparatima u obitelji. Dokaz da nisam pogriješio je pogled u moju foto torbu iz koje mi se i 10 godina kasnije smiješi taj 17-40.

 

Još jedan zanimljiv i koristan zaključak sa te kave kod 24 sata je bio i to da bi mi fotografija trebala ostati hobi, a ne posao. Naime ja sam se divio kako on fotka koncerte, sportove, poznate osobe, ali me je Pero brzo spustio na zemlju kad je spomenuo i da je nedavno 3 dana fotkao bdijenje pa da je morao juriti do mjesta saobraćajke gdje je tijelo bilo na jednoj strani, a glava na drugoj i slične stvari.

 

Uglavnom, kredit je dignut, aparat i objektiv naručeni i stižu taman prije mog odlaska u Monzu na formulu 1. Fotke iz Monze imaju samo sentimentalni značaj, jer ga praktički nisam znao niti upalit i okinut fotku, ali bio je uz mene i tako je krenula moja DSLR era.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2006

Ova godina je značajna po tome kaj sam počeo s foto blogom “Zarobljeni trenuci” koji je na životu još i dan danas. Kolega s posla me nagovorio, kao ajde i ti pa vidiš da je to fora, ima nas još i sl. Reko OK, ajde Kukec budem se i ja onda blamirao. I stvarno ubrzo se razvila foto blogerska scena na tada popularnom bloger.hr , Indexovom blog servisu. Uglavnom mladi fotografi amateri, početnici su otvarali svoje blogove i tako je krenulo, prvo virtualno druženje preko komentara na blogu, a poslije i uživo na tzv. foto pivama/kavama. Iz blogera su izniknuli Sonic, Shoter, Fotoholik, Gox, Škrobotica, Marinshe, Wekster, Goga…

 

U svibnju sam povećao raspon sa kupovinom 70-200 f/4. I dalje se držim one da kupujem ili pošteno ili ništa.

 

2006. mi je bila važna i po tome da sam konačno fotkao koncert iz foto pita i tekmu sa terena i to na isti dan. Koncert je bio od James Browna, jedan od zadnjih prije njegove smrti. Tekma je pak bila rukometna, između Zagreba i Flensburga. Fotke s tekme su očaj, ali jedna od tih fotki je najviše pokradena od svih koje sam ikad snimio.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2007

2007. je prošla u svemu i svačemu. Fotkao sam razne tematike, dosta sporta pogotovo automobilizma, prošetao aparat po Amsterdamu, odradio i neke koncerte, bio na Fotomaratonu, upoznao još fotografa…

 

Dodatno ulje na vatru odnosno foto poticaj bio je odabir mojih fotografija za katalog na foto natječaju “INA u sportu”.

 

Najljepša stvar koja mi se dogodila pred kraj godine je rođenje moje nećakinje Maje koja odmah postaje moj omiljeni foto model.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2008

Na početku godine za rođendan dobivam još jedan Canonov klasik, najjeftiniji, ali za te novce odličan objektiv. Riječ je o tzv. plastiši iliti 50mm f/1.8. On je također još uvijek u torbi.

 

Prvi i vjerojatno zadnji put sam fotkao skijanje. Bar ne bez prave foto i zimske opreme. Riječ je naravno o Snježnoj kraljici na Sljemenu. Vesela ekipa kodnih imena Fotoholik, Foto, Marinshe, Mejs i Oggy su dobrom sprdačinom uljepšali dan koji za fotografe baš i nije praznik. Višesatno stajanje u snijegu i ledu dok osjećaš kako ti cirkulacija u tijelu staje, a foto oprema se steže od hladnoće i nije baš najljepši osjećaj. I dobre fotke je teško napraviti bez dobrog telca i markera za stazu.

 

I ove godine me iznenadio odabir Ine, ali ovog puta i za drugu nagradu u kategoriji “INA u auto moto sportu” koja mi je donijela i 2500kn na INA kartici. Bilo mi je nevjerojatno biti pored poznatih foto imena, profića koji su dugo u sportskoj fotografiji.

U listopadu se realizirala i naša prva (i zadnja) zajednička foto blogerska izložba čarobnog naziva F11 jer bilo nas je nećete vjerovati 11 i to Marina Filipović (Marinshe), Deymos, Vlatka Hren (VH-photo), Boris Kukec (Foto), Goran Perešin (Gox), Martina Škrobot (Tynas), Tomislav Valent (Sonic), Igor Vihnanek (Blackwood), Vladimir Vince (Mejs), Mario Župančić (Fotoholik) i moja malenkost. Ugostio nas je FER koji nam je osim prostora omogućio i tisak kataloga koji je dizajnirao naš vrijedni Gox, a također su nam omogućili i da imamo uvodnik koji je sročila Branka Hlevnjak te ga je pročitala i na otvorenju. Jedno zanimljivo i više manje ugodno iskustvo. Ekipa se tijekom vremena osula, neki su nestali, neki se posvađali, neki odustali od fotografije, a neki iz grupe se i vjenčali (čitaj Gox i Vlatka :).

 

Na poslu me je zapao i službeni aparat, a odabrao sam Nikon D700 sa prekrasnim setom objektiva od 14-24, 24-70 i 70-200, svi naravno f/2.8. D700 je definitivno bio best-buy u to doba jer Canon još nije izbacio 5D MKII i Nikon je sa D700 i D3 postavio nove standarde nakon kojih šum na digitalnim fotografijama drastično počinje padati.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2009

Uletio sam na grupnu foto izložbu radnog naziva Photoshock 3, projekt koje su pokrenule Martina Škrobot i Marina Paulenka kako bi okupile i promovirale mlade, kreativne i perspektivne fotografe i digle fotografiju na jedan viši nivo.

 

Pamtit ću je po medenom mjesecu u Irskoj koju smo s autom prošli od do i u kojoj sam se nauživao fotkajući kao nikad prije i poslije. Gospođa samo mijenja filmove, a ja kartice, prizor za prizorom, nije bitno da li je po kiši ili suncu.

Krenula je i suradnja sa portalom muzika.hr za koje povremeno fotkam koncerte, još jedan od onih foto snova koje sam si zacrtao.

 

Krajem godine sam se počastio i novim aparatom. 20D je otišao u zasluženu penziju i kod nove vlasnice dok je u torbu uskočio novi 7D koji mi se činio kao idealan aparat za pristojne novce.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2010

Oko dana svetog Patrika sam trebao imati jedno lijepo iskustvo koje se pretvorilo u jedno odvratno iskustvo. Sa Hrvatsko-Irskom kulturološkom udrugom sam dogovorio svoju foto izložbu na Irskim danima u njihovoj organizaciji. Tematika je naravno bio prošlogodišnji foto putopis iz Irske koji se trebao uklopiti u cijelu priču. Sve se to dugo porađalo da bi se na kraju porodio nekakav poluproizvod par dana prije same fešte. Najveći korak su napravili ljudi iz Epsona koji su bez problema uskočili sa svojim printovima i kaširanjem pa je tako 20 fotki ekspresno bilo spremno za vješanje po šatoru na Bundeku. Dan prije su mi uletili frendovi koji su i postavili te fotke. Možda je glupa ideja izlagati fotke u nekom tamo šatoru gdje se pijani ljudi klataraju, ali meni se činilo logičnije da su fotke iz Irske u ambijentu u kojem se svira irska muzika, pije irsko pivo, pleše, svi su u zelenom nego u nekom napuštenom galerijskom prostoru. No već drugo jutro sam se zapitao da li sam imao pravo jer fotki više nije bilo. Neke su pale dole, neke su jednostavno nestale. OK, to je rizik koji sam prihvatio, ali nije mi jasno bilo kako je 15 fotki dimenzije 75x50cm moglo odšetati pored zaštitara koji su bili na ulazima. To drugo i naredne dane sam na lijep način pokušao ublažiti štetu, ali moja greška je bila da sam uopće pokušao razgovarati s njima. Trebao sam jednostavno zvati policiju jer je iz objekta pod zaštitom nestalo cca 2200kn ako ne računam svoj umjetnički doprinos nego samo trošak izrade. Lekcija naučena.

 

Igrom prilika sam počeo fotkati i interijere odnosno nove stanove sa novim namještajem što mi se iz nekog razloga svidjelo, pogotovo u tim luksuznijim varijantama.

 

U Areni je u srpnju pred moj objektiv izašao čovjek sa zlatnim glasom, Leonard Cohen glavom i bradom…i šeširom. Jedan od onih koncerata i snimanja koje pamtiš cijeli život.

 

Konačno sam si kupio i toliko željeni iMac na kojem je daljnja obrada mojih fotografija postala pjesma. Doduše sve do problema sa prašinom u ekranu koji je na svu sreću sada nestao.

 

Te crne godine mi je preminuo otac koji mi je i usadio tu ljubav prema fotografiji pa još čvršće odlučujem održati ovaj hobi na životu i nastaviti njegovim stopama, posebno po gornjogradskim ulicama koje smo zajedno toliko puta obišli.

 

Prvi i najteži korak bila je odluka ići na Balaševića ili ostati doma i dalje biti depresivan i mrziti cijeli svijet. No znam da je tata također volio Balaša, da je bio veseljak cijeli život i da mi ne bi dozvolio depresiju pa sam se natjerao do Arene i konačno nakon svih tih koncerata i pofotkao Đoleta, te ostao do kraja i otpjevao svaku pjesmu naglas.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2011

U 2011. se nije nešto posebno dešavalo po foto pitanju. Odrađivao sam svoje standardne tematike poput Zagrebancija, interijera, sporta, malo koncerata,isplivala mi fotka na 3. festivalu fotografije itd. A onda su u srpnju došli oni – The Pogues. Još jedan od onih koncerata na kojima je pred tobom živuća legenda, Shane MacGowan. Užasno foto iskustvo jer je Shane bio u mrklom mraku, ali nema veze to je bilo to.

 

Šećer pred sam kraj godine došlo je u obliku Majinog brace Antonia. Dinamični duo je stvoren.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2012

Fotkao sam ono kaj sam mislio da je oproštaj velikog Mirka Filipovića, ali ubrzo se ispostavilo da će Cro Cop i dalje navraćati u ring. Bilo kako bilo drago mi je da sam ulovio i ovu sportsku veličinu u par kadrova.

U međuvremenu sam kolegi prodao svoj 7D u namjeri da pređem na full frame odnosno na 5D MK II. Na ljeto sam opet svratio do Amsterdama i odradio tranziciju. Sve više mi je počeo smetati šum na 7D i sve više mi je falila prava širina koju nudi FF pa sam se tako odlučio za ovu varijantu. Izgubio sam brzinu i zoom na sportu, ali dobio veću kvalitetu na svemu ostalom.

 

U rujnu se desilo ono kaj sam nakon smrti Barneya McKenne otpisao, a to je nastavak turneje Dublinersa koji su nas posjetili u zagrebačkoj Tvornici kulture. Za mene je ovo bio poseban koncert.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2013

I 2013. je prolazila u svojem standardnom ritmu skoro pola godine pa je tu prosječnost odlučio prerezati Depeche Mode sa svojom savršenošću.

 

Od sporta bi izdvojio početak suradnje sa ZG Sportom i meni najdražu nogometnu utakmicu koju sam ikad fotkao. Susret između Hrvatske i Škotske za kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u Brazilu. Nisam snimio posebne fotke na samoj utakmici, ali atmosfera prije, na samoj utakmici i poslije nje je nešto što bi htio gledati na svakom sportskom susretu. Pozitiva, veselje, sport, druženje i zabava bez straha da neko nekog ne ubije i da se zapali pola grada.

Pohvalit ću se i da sam u arhivu spremio i fotke Davea Coverdalea i Johna Lydona.

 

Sa ženom sam skočio i do Barcelone i još jednom potvrdio da mi je otkrivanje novih gradova kroz objektiv jedno od dražih oblika fotkanja pa se tako veselim svakom našem novom putovanju.

 

Na Plesu sam dočekao najveći avion na svijetu, Antonov AN-225 fascinantnu beštiju koja me ostavila bez daha.

 

Dočepao sam se i još jednog objektiva, genijalnog 135mm f/2.0 koji na žalost nije u genijalnom stanju, ali ga svejedno vrlo rado stavljam na aparat.

 

Posebno mi je drago bilo popratiti naš Medveščak na par tekmi u KHL-u koje ću sigurno rado prolistati i za puno godina.

[separator type=’normal’ color=” thickness=’1′ up=’20’ down=’20’]

2014

U tekućoj godini vozim utabanim stazama i uživam. Malo ovog malo onog. Veselim se dolasku Dropkick Murphysa na Šalatu i putu u Edinburgh i još jednom posjetu Amsterdamu i tko zna čemu još u nadolazećim danima u 2014.

 

Eto, to su ukratko događaji koji su obilježili ovih mojih 10 godina bavljenja fotografijom i zbog kojih ću sigurno i barem još slijedećih 10 biti iza objektiva.