Kada sam vidio najavu obljetničkog koncerta Bajaga i instruktori 40 godina u Areni išao sam se predbilježiti za akreditaciju kako bih ovjekovječio ovaj respektabilan rođendan i napravio popravni iz Cibone odnosno njihovog 25. rođendana.

Velika brojka za veliki bend koji je više manje napunio dvoranu, uz ponešto mjesta u gornjem prstenu. Bajaga je uvijek dobrodošao u Zagrebu i dobro je primljen svaki put uz naravno neizostavne internet fajtere koji prozivaju zbog nekih ratnih crtica ili pak Zvezde, ali koliko znam situacija nikad nije nešto ozbiljnije eskalirala pa tako ni sinoć.

Snimanje u Areni mi je uvijek mač s dvije oštrice. Fotografski me privlači jer obično dođu veći bendovi ili pak neki manji koji imaju neke jubileje pa je dobra fešta, ali ono najvažnije, svjetlo je super i scena nije dosadna jer je i produkcija na višem nivou. Ali s druge strane uvijek neke komplikacije, ili sumanuti ugovori ili raspad organizacije, pa nekad kašnjenja, cirkus oko parkinga… Tako ni sinoć nisam bio pošteđen cirkusa. Poučen iskustvom s Depeche Modea kad sam tražio parking toliko dugo da sam na kraju par minuta zakasnio na akreditiranje ovaj put sam krenuo 2 sata prije koncerta, odnosno sat vremena prije termina za akreditiranje. Da nešto neće biti normalno sam mogao zaključiti već po informaciji “… press ulaz (jug) 19h.” Dakle ništa, vrata od tad, predgrupa od tad, akreditiranje do tad, glavni izvođač tad. Ako ovi počinju u 20h, zašto ja tamo moram biti u 19h, al ok, pričekat ćemo sat vremena nepotrebno.

Situacija oko 18:30 kod rotora već dosta vesela, pa sam išao okolo, standarno prema šodru kod južnog ulaza i skoro se zabio u no pasaran lanac. Ne znam tko se tu s kim nateže jer taj šoder je privatno vlasništvo, a ne od Arene pa s vremena na vrijeme se tamo ne smije parkirat. Onda lagano kruženje pa u garažu od Arena centra da bi na jedvite jade našao neko mjesto u koje sam se jedva ugurao sa svojim midget autom.

Kod preuzimanja akreditacije dobivam info da ipak ima predgrupe i da će to biti YU grupa koja bi trebala početi u 20h, a Bajaga valjda oko 20:45, ali valjda. Znači krenuo sam u 18h, da bi došao tamo u 19h pa čekao realno do 21h. Koliko je jebeno teško napisati mail sa detaljima? Dva sata nepotrebnog čekanja, samo zbog organizacije. Znači bio sam na rubu varijante čelom nazad.

Ali dobra stvar je bila da smo mogli unutra kako nam paše, pa nakon tri pjesme okolo po dvorani. Doduše na predgrupi su nam rekli da ipak ne možemo iz kuta u koji su nas stavili do foto pita jer tehnika nešto, pa smo išli iza pozornice…jer ni to se naravno nije moglo znati unaprijed. I to tek nakon što oni krenu s prvom pjesmom, nismo smjeli ranije dok je bilo svjetla nego baš čekati kad krene pjesma.

Svaka čast YU grupi i svemu što su napravili, ali nisam siguran da je to bio najsjajniji odabir predgrupe za ovu publiku. Za ovakav koncert po meni nije ni trebalo biti predgrupe no dečkima se baš sviralo pa su tako i nakon kako su sami rekli uobičajene zadnje stvari Crnog leptira odsvirali i još jednu stvar, pa onda i Čudnu šumu. Tako da je Bajaga ipak počeo u 21h.

Njegova pojava na pozornici je naravno bila popraćena ženskom cikom iza mene, a bilo ih je stvarno svih generacija, od Momčilovog godišta do curica koje su im možda i unuke.

Pozadinski video paneli se pretvaraju u svjetla nebodera i kreće Grad. Svjetlo za fotkanje odlično iako na mahove prednji plan spaljen u odnosu na pozadinu, ali trančiraj RAW pa će biti nešto.

Za ovu priliku imao sam i posuđeni odličan Canon RF 15-35 f/2.8 dok je na ramenu sad već standardno od kada sam kupi R6 stara 1DX MK II sa 70-200. Nastavlja se sa Zmaj od noćaja i “fotografskim” stihom na koji Bajaga baca osmeh prema fotografima

Nikog ne volim da sretnem
Ljude gledam ko kroz kameru
Mogo bi da snimim sretne
Nemam nameru

Zmaj od noćaja

Sa druge strane jastuka nam je zadnja pjesmu u pit, ali nakon nje je krenuo Berlin i ja sam bio zaglavljen između dva topa s konfetima pa sam čekao da se to ispuca da smijem proći dalje. Doduše, bio bi zanimljiv članak “Fotograf pogođen topom na koncertu Bajage”.

Šetao sam se malo po dvorani i lovio Marlenu, drmnuo Tekilu, uveo Red i mir i dočekao prvog gosta, legendarnog Davora Rodika koji je naravno pojačao Godine prolaze i Još te volim na pedal steelu.

Puno puta sam gledao i slušao Bajagu i svaki put je atmosfera na nivou. Nema tu scena za zrušit stadion glavom od ushićenja, ali uvijek pozitivna, rasplesana i raspjevana atmosfera i tako 40 godina. Treba to znati napraviti pa i održati.

Za dio te atmosfere je uvijek zadužen i gitarista Živorad Žika Milenković, Bajagin vjerni harlekin, a uz njih je naravno i veteran Saša Lokner na klavijaturama.

Kako sam bio zdravstveno upitan za dolazak na koncert, tako sam se ranije pokupio jer sam uz ono čekanje već bio na rubu snage i čitam po novinama da sam dobro i napravio jer bi inače zaglavio u gužvi zbog akcije alkotestiranja koje je netko mudar odlučio napraviti i naravno izazvao prometni kaos koji nam nije dovoljan preko dana nego eto, želimo ga i subotom navečer.