Koncerte uglavnom fotkam po sistemu volim bend/izvođača pa odem fotkati. Za Grace Jones na Šalati sam više išao po još jednu recku za portfolio iako ju u biti svi volimo jer ova dama od 76 godina nas je zadužila i kroz filmove jer tko se od malo starijih ne sjeća May Day u Jamesu Bondu ili kako u Conanu objašnjava “Grab him and take him” pristup muškarcu.

Glazbeno tu su hitovi koje sigurno znate čak i ako ne znate da su njeni poput Pull up to the bumper, Slave to the rythm, My Jamaican guy, Libertango, Love is the drug koje je i otpjevala na jučerašnjem koncertu. Koncert je pak otvorila s Iggyevim Nightclubbingom dok drugu najpoznatiju obradu, onu od Edith Piaf, La vie en rose nismo imali priliku čuti. Sve skupa 10 pjesama na setlisti.

Fotografski se nisam previše usrećio jer je sve nekak bilo crno na crnom s udarima jakih topova koji sjebu ekspoziciju na njoj. A ni produkcija nije bila nešto posebno, opet sam imao osjećaj kao da smo dobili dio za istočno tržište, kao kad dobijemo B postavu Lord of the dance ili kad kupim Nutellu koja nije tako fina kao ona iz Mullera.

I dalje sam gledao način kako izbjeći banding pa sam i dalje tvrdoglavo pokušavao s elektroničkim shutterom jer mi je nekako fora kad listam fotke a imam filmić od njih i često u tom kratkom filmiću bude baš taj neki kadar koji mi je ok. No banding je tu, ružne crte su tu, a riskirat mutne fotke na dužim ekspozicijama mi za sada nije opcija.

No uskoro ću i razdužit R3 pa ću onda fotkat u kombinaciji DSLR-Mirrorless da mogu paralelno usporediti te svinjarije i naći neko optimalno rješenje.