Godišnji odmor, taj uglavnom ljetni trotjedni blagoslov nakon cjelogodišnje rutine ustaj-radi-lezi i to ako si sretnik koji ima luksuz te rutine. Reko bi čovjek da treba pažljivo iskoristiti te dane, ali kaj ljudi rade… pa navale na more. Navale u toplinskom valu u najveće gužve po cestama, u najveće gužve po smještajima, koji su tada naravno najskuplji, plaćaju pizze suhim zlatom, jure na zatrpane plaže na kojima od jučer leže ručnici rezervacije i tamo leže na nekakvom kamenju, šodru ili pijesku, u hladu ako plate suncobrane ili su od sinoć u šumi dežurali za mjesto, tuku se oko parkinga, znoje ko svinje i proklinju vrućinu… Uglavnom čisti mazohizam. Fejs pun fotki s odmora života, a realnost baca na frustrirane ljude kojima je pun k svega.

I di sam ja u toj priči? Pa u istoj lokvi znoja s ostalim idiotima. Mislim da sam zadnji put foru popušio 2006. i od tada sam živio život mudraca. Čak nemam ni kategoriju na blogu koji pišem preko 10 godina. Sada me ovo šestogodišnje čudo slomilo sa “a tata moraš ići s nama”. I kaj da ja sad radim? Traži kupaće i kofer, eto kaj :( Žena poučena iskustvom i mojim ljetnim raspoloženjem preuzima volan samo da me ne sluša kako kukam, ali ne pomaže joj. Uvalio se ja iza, ali dobacujem, proklinjem. Proklinje i ona vjerojatno jer me tjerala da idem, zaboravila je…

Sreća u nesreći je da smo išli kod frendice u Rogoznicu pa nisam još morao dodatno plaćati tu torturu. Naravno kad sam ja na moru da je toplinski val i najgore vrijeme ikad. Kuća s lijepom terasom al kaj ti vrijedi kad nemreš sjedit vani od vlage i vrućine. I zrikavaca. Prokletih zrikavaca koji su toliko bili glasni da sam mislio prolupat. Kakva mrtva romantika, šum valova i zrikavci u pozadini. Ovo je više ličilo na scenu iz Stasijevog zatvora i mučenja kapanjem vode kap po kap u glavu danonoćno. I mučenje nespavanjem danima. Taman sklopiš oko, a Hans te ošamari, nema spavanja. Tako i ovdje. Nakon što te zrikavci isklistiraju pokušaš zaspati, ali onda neki debil zareve za dom spremni, pa onda opet zadrijemaš pa se netko odluči napraviti tulum za cijelo selo s odabranim hitovima talijanskog radija, pa onda susjedi do 4 ujutro čavrljaju tek tolko da nemaš mira, pa te onda u 5 s prvim zrakama opet razjebu zrikavci sa svojim rock koncertom. Preko dana opet mučenje vrućinom i sparinom od koje ne pomišljaš na nikakve aktivnosti, pa čak ni do dućana makar krepao od gladi.

A imao sam na umu neke foto aktivnosti. Reko ići ću ja dok svi spavaju rano do Zmajevog oka, prošamarao Photo Pills, našao par lokacija i vremena, mislio pofotkat i zvjezdano nebo, skočiti do rta Ploče itd. Znaš kaj sam pofotkao dragi čitaoče sleš gledaoče….ništa, eto šta.

Izvuklo me prvi put do grada i ajde ne budi mi naređeno uzeo fotić, ali na svu sreću samo sa 35mm bez ostale skalamerije na leđima. Došao sam skroz do pola rive prije nego sam se uz kletve okrenuo za 180 i krenuo prema doma. Dakle gužva da nemreš hodat, vrućina i vlaga da nemreš disat, al vidio sam to čudo od akvarija kojeg bi lako zamijenio za ribarnicu, riva je vjerojatno lijepa dok turisti ne gaze jedni po drugima. Dijete je pojelo sladoled i ubrzo je i ona zaključila da ide doma i da je ovo previše za normalnog čovjeka. Na povratku mi je uljepšala taj izlet do grada kad se vratila do curice na mandolini kako bi joj ubacila svoje novce koje je dobila za sladoled jer joj je baš lijepo svirala i kaže treba pomoći drugima.

Moja želja za fotkanjem zvjezda je ostala ne želji i na par fotki iz dvorišta. I naravno da sam zaboravio triger pa ostao na maksimalnih 30s ekspozicije koliko aparat dozvoljava bez držanja prsta na okidaču.

Jedini dobar foto trenutak je bio zalazak nakon kiše na koji sam stigao jer nam je more ispod kuće pa smo rita i ja fotkali tu narančastu eksploziju i duplu dugu i bilo je baš super kaže ona. Moram prebacit i njene fotke da vidim kaj je okinula.

Otišao sam još jednom nadobudno do drugog dijela grada, pa neplanirano došao do Zmajevog oka, ali prekasno, već je bio mrak, a moram priznat da nisam ostao ni nešto preoduševljen.

Ne znam koliko sam si već puta obećao očistiti senzor koji više nije ni mravinjak nego pješčanik, ali eto nisam do sad, a neću vjerojatno ni nakon mora :) A 17-40 je stvarno već za mirovinu, to koliko je mutno sve van centra više nije ni za hipstersku fotografiju.

Inače već sad razmišljam o eskivaciji za sljedeću godinu jer za dobre planove treba i dosta planiranja.

E da…zaboravio sam pa da dopišem…u Rogoznici je internet nešto što se namaže na kruh pa ti tako pokućni internet ne radi jer, ako ne znate to funkcionira tako da se promet prvo podijeli na mobitele pa tek na uređaj koji plaćate ne bi li imali internet pa vam u srcu sezone ne ostane ništa od brzine. I nemojte pomišljat bit pametni pa imat hot spot na mobu jer ni za to nema dovoljno mesa. Tako da sjediš u toj vrućini i zaboravi na muziku, netflixe, prognoze, video pozive bakama… odi slušat zrikavce.

BTW zadnja dva posta vučem preko Google Drive galerije jer sam zagušio server pa su thumbovi ružni, a listanje nije tako fluidno i lijepo kao prije.