Prošlo je točno dvije godine od kad sam zadnji put fotkao, ma ne samo fotkao, uopće bio na koncertu. Korona kriza je uzela danak. Prvo s nepostojanjem koncerata, a poslije sa raznim pravilima s maskama i ostalim ludostima pod kojima nisam imao namjeru otići niti na te tri pjesme iz pita. 

40 godina Partibrejkersa u Tvornici bio je poziv koji nisam mogao odbiti. Nakon hrpe odslušanih koncerata jednog od meni dražih bendova koji niti jednom nisu podbacili kad sam ih gledao došlo je vrijeme i da uokvirim koju fotku. Bio sam malo nervozan oko fotkanja kao da prvi put ulazim u pit. Sigurno će biti premračno, s kojim objektivom fotkat većinu koncerta, hoću li ulovit dobar kadar… Očito je pauza bila preduga :)

A pritisak je uvijek veći što ti je izvođač ispred tebe draži. Jer tu je uvijek i onaj dio kad ne znaš da li bi pjevao ili fotkao, a tri pjesme brzo prođu.  

Red ispred Tvornice užasno velik iako su molili da se rasporede na oba ulaza, al bolje za mene jer sam na drugom ulazu brzo prošao. 

Brejkersi kreću skoro na vrijeme, ali onaj dio s voljom mi je do kraja koncerta ostao malo upitan. 

Cane u standardnoj uniformi – crni kratki rukavi i traperice, skoro kao Steve Jobs bez prevelikih kretnji što naravno nije neka sreća za fotkanje. Dodajmo crnu pozadinu i standardno Tvorničko svjetlo i fotke su samo reda radi, za uspomenu.

Povlačim se na bok pogledati koncert. Gledam tu ekipu u prvim redovima, dosta mlađarije, oko mene uglavnom starija garda. Bend i ja smo generacija, skoro godišnjaci, stojim tamo više prijateljski.

Za rođendanski koncert ovo je bilo dosta obično, bez najave, bez obraćanja publici, bez angdota… samo rock and roll. Možda je tako i bolje.

Zanimljivo je da mi Brejkersi unatoč tom istom zvuku kroz cijeli karijeru nisu ušli u monotonost sve od prve “Ako si…” do zadnje “Paranoja” kao recimo Iron Maiden. Ima tih bendova koje voliš, ali kad izađe novi album ne primjećuješ razliku niti prepoznaš pjesmu. Kamoli da bi nešto izdvojio.

I kako to slušam u toj civilnoj pozi sa strane još jednom si potvrđujem kako su mi jedan od dražih bendova i koja je tu odličnost u tekstovima. 

Na dan kad psiho Putin gazi po Ukrajini kreće Noćas u gradu.. da se smrzneš. Moram ubacit cijeli tekst, ko ga jebe. 

Noćas u gradu

Noćas u gradu
Neko postaje sed
Noćas u gradu
Zavodi se red

Diktatura proleterijata
Diktatura proleterijata

Zavodi se red
Zavodi se red

Upozorenja sa svih strana
Na ponašanje, ovih dana

Zavodi se red
Zavodi se red

Gde si sad
Dok gledamo u mrak
Gde si sad
Dok gledamo u mrak

Noćas u gradu

I uvek je bilo
Jači slabijeg tlači
I uvek je bilo
Bori se ili plači

Probija se led
Probija se led

Gde si sad
Dok gledamo u mrak
Gde si sad
Dok gledamo u mrak

Noćas u gradu

Ko to donosi mrak
Ko to uliva strah
Ko to trese moj san
Ko to nudi nervozan dan

Ovde je mrak, ovde je muk
Brat na brata, gleda kao vuk

Dok tako stojim pored mene prolazi klinac sa slušalicama oko vrata (WTF?!), neki ljudi bleje u mobitele i hodaju kroz tu gužvu..sve ludo. Oni klinci iz nekog razloga počeli vikat “Cane skini se”, na što su dobili samo “ne razumem”.

Prije je tu bilo anegdota npr. sa Šalate kada je Cane primjetio kako se zaštitari obračunavaju s nekim u prvim redovima pa smo dobili onaj klasik “ako ste ovakvi prema svojima, kakvi ste tek prema Srbima”. Ili crtica iz Boogalooa kada su persone iz mojeg društva bacile role wc papira na stage, pa je Cane reagirao otprilike “jesmo govna, ali ne tolika”. Bilo je tu i dojave o bombi u Aquariusu i još raznih crtica, a jučer smo dobili “skini se”.

Koncert mi se činio najživlji na bisu, a do tada sam imao neki osjećaj odrađivanja što ne znači da je koncert bio loš, samo možda malo lošiji u odnosu na ono na što sam naviknut.

Oko 22:45 smo se nakon otprilike sati i pol svirke pozdravili i krenuli svatko u svom smjeru. Ja do parkinga na kojem ne radi automat i ne prima novčanice, a oni ko zna gdje.